Bolest zavisnosti i porodica

0
780

Tolstoj je napisao: „Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesrećna, nesrećna je na svoj način“. Ipak, sve porodice koje imaju zavisnike u aktivnoj fazi slične su u svojoj tuzi i patnji. Zamislite na trenutak osjećaj roditelja koji su sa strepnjom pratili trudnoću, sa radošću dočekli rođenje djeteta, bili srećni zbog prvih koraka i riječi, uzbuđeno pratili djetetov odlazak u školu, a na kraju morali da priznaju da je dijete u autodestruktivnom haosu sa neizvjesnom perspektivom. Roditelj koji to doživi u stalnom je strahu za život svog djeteta. Možete samo zamisliti patnje roditelja koji se umoran vraća sa posla i razmišlja koga će i šta će zateći u stanu.

Upravo zbog toga neophodno je razmotriti uticaj bolesti zavisnosti na funkcionisanje porodice. Roditelji obično prvo negiraju problem. Poslije priznanja da problem postoji postavljaju sebi uobičajena pitanja: zašto se to njima desilo, ili, da li su oni krivi? Veoma često javi se panika kod roditelja. Roditelji imaju različite stavove zbog čega se to desilo i međusobno se optužuju. Ovo samo dodatno komplikuje situaciju jer u takvom konfkiktu, manipulacijama i psihološkim igrama zavisnik se osjeća ko riba u vodi, tj. pronalazi opravdanje za svoje postupke. Majke uglavnom zauzimaju zaštitničku poziciju, dok se očevi izoluju. U pojedinim situacijama očevi se i fizički odvajaju provodeći manje vremena kod kuće ili odlazeći na selo. Ostala djeca u porodici vide da se oko brata ili sestre koji su zavisni „sve vrti“, tako da narkomaniju i stvaranje problema doživljavaju kao način skretanja pažnje na sebe. Nalazeći se pod stalnim stresom, roditelje pogađaju psihološki, psihijatrijski, kao i psihosomatski problemi. Nekada zavisnici produžavaju agoniju zavisnosti zbog saosjećajnog roditelja ili žene, koji mu  daju novac za drogu da ne bi gledali patnje zavisnika, ili to rade „zbog mira u kući“. U praksi sam imao slučaj da je majka unijela drogu u stacionar, jer joj je sin prijetio da će napustiti liječenje ukoliko to ne uradi. Porodice zavisnika često gube kompas i ne mogu racionalno da rasuđuju. One postaju zavisne od zavisnika, odnosno kozavisne. Kozavisnost je patološko stanje koje se razvija kod zavisnicima bliskih osoba. To je situacija u kojoj emotivni život, ponašanje i odluke zavise od bolesti bliske osobe. Radeći u rehabilitacionom centru nailazio sam na slučajeve da roditelji klijenata zovu svakodnevno mjesecima, svjesni da se kod njima drage osobe ništa ne može promijeniti u tako kratkom vremenskom periodu, ali ne mogu da se izbore sa svojom anksioznošću. Zbog toga je osobama koje su bliske zavisniku potrebno postaviti granice tj. ograničiti njihov uticaj.

Porodici je, kao i zavisniku, potrebna profesionalna pomoć i podrška. Nekada promjene u cjelokupnom porodičnom sistemu počinju od promjena stavova i ponašanja roditelja i supružnika zavisnika. U rehabilitacionom centru na Kakarickoj gori uporedo sa radom sa zavisnicima sprovodimo i porodičnu terapiju. Takođe, u Podgorici se jednom nedjeljno održavaju sastanci Nar-Anon grupe samopomoći za članove porodica zavisnika.

 

 

Piše: dr Ljubinko Kaluđerović, psihijatar-narkolog

JU za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, Podgorica