[heading]Kompanija „Hoffmann – La Roche” – predstavništvo Podgorica bila je organizator sastanka na kom je bilo riječi o terapiji i perspektivama liječenja hroničnog hepatitisa C. Svojim učešćem, infektolozi su dali poseban doprinos ovom činu.[/heading] Kroz zanimljivu formu sastanka kakav je trudom predstavnika renomirane farmaceutske kompanije „Hoffmann-La Roche” organizovan 22-og februara, stručnoj javnosti je ukazana prilika da dobije obuhvatan pregled događaja na planu borbe protiv hepatitisa C. Terapija ove bolesti, kako je navedeno, u ovom trenutku dobija trendove koji djeluju veoma obećavajuće u smislu ostvarenja eradikacije virusa izazivača.
Podsjećajući na dijahroniju značajnih događaja u periodici njenog liječenja, dr Miloš Ičević, ukazao je na značajno mjesto kompanije „Hoffmann-La Roche”. 1934. je patentirala vitamin C za masovnu proizvodnju, sredinom 50-ih godina prošlog vijeka plasirala na tržište novu klasu trankilizera – benzo-dijazepine i prvi antidepresiv, a danas se pozicionira kao jedan od najznačajnijih inovatora, sa fondom fmansijskih sredstava namijenjenih za proizvodnju samo jednog lijeka koji nerijetko prevazilazi budžete pojedinih država.
Trenutni standard u liječenju hroničnog hepatitisa C predstavlja terapija kombinovanjem pegilovanim interferonom i ribavirinom. Njena primjena usavršavana je od 1990. godine, a aktuelni trend u evoluciji predstavlja eliminacija interferonske komponente. To bi doprinijelo poboljšanju statusa komfornosti terapije, te izbjegavanju komplikacija terapije uslovljenih primjenom interferona. Ipak, govoreći o iskustvima primjene pegilo-vanih interferona doc. dr Dragica Terzić ukazala je na buduće pravce u terapiji hroničnog hepatitisa C i najnovije EASL smjernice za dijagnostiku i kliničku praksu. Značajna cifra od 1.5 miliona pacijenata tretiranih ovom vrstom terapije ukazuje na visok procenat učinka koji se njome ostvaruje – oko 66% (od 60 do 85%, u zavisnosti od genotipa). Dokazana ef kasnost, konfornost primjene, redukcija neželjenih pojava i odsustvo pojave rezistentnosti, opisanih ovom prilikom, predstavlja važnu preporuku za primjenu. Projektujući raznovrsnosti virusološkog odgovora u odnosu na genotip, dr Terzić je objasnila: – Podaci dobijeni kliničkim studijama dokazani su i u praksi, tako da je stabilnost virusološkog odgovora u stvarnosti, kao i u kliničkoj praksi, za genotip 1 dokazana za 60%, a za genotipove 2 i 3i do 85%. – Ona je naglasila da je praćenje stanja pacijenta veoma važna preporuka za ljekara, te da neredovno uzimanje terapije ugrožava učinak liječenja čak do 60%. Ako se uzme u obzir fmansijski proračun, riječ je o isplativoj terapiji. To znači da je jako važno izbjeći pojavu komplikacija i pravovremeno uputiti pacijenta na liječenje.
Nove tendence za najteži za liječenje genotip G1, uz primjenu novih DAA (direktnih antiviralnih agenasa) kao dijela trojne terapije, pojašnjeno je, biće skraćivanje terapijskog režima na dvadesetčetvorosedmični (u dvojnoj terapiji četrdeset-sedmični). Kada se radi o perspektivi liječenja u budućnosti, dr Terzić navodi da se eliminacija interferonske komponente planira za period nakon 2015. godine, a već sada je uočljiv efekat terapije inhibitorima proteaze i polimeraze.
Krajem 8. decenije 20. vijeka uočena je virusna uslovljenost hepatitisa C. Tada definisan kao Non A, non B posttransfuzioni virus hepatitisa, 1989. godine dobio je zvaničan opis – virusni hepatitis C. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu živi oko 170 miliona ljudi hronično inficiranih ovim virusom. 20% svih karcinomski uslovljenih slučajeva smrti posljedica je infekcije virusima B, C i humanim papiloma virusom. Smatra se da više od 350.000 smrtnih slučajeva, na godišnjem nivou, nastaje kao posljedica komplikacija hroničnog hepatitisa C. Drugim riječima, prevalenca obolijevanja u Evropi iznosi 1.29%, pri čemu je ona najveća u Rumuniji ■ 4.5%, a najmanja u zemljama Zapadne Evrope 0.29%.
Neželjeni događaji u tretmanu dvojnom terapijom su poznati i očekivani i samim tim, uslovno rečeno, lakši za praćenje. To su najčešće neutropenija, anemija i depresivna alteracija raspoloženja. Dr Aleksandra Kovačević ukazala je na mogućnosti modelovanja terapijskog pristupa u slučaju da se kod pacijenta zaista registruje neki od navedenih oblika reakcije. U tom smislu, važno je imati na umu da prekid ove vrste liječenja nipošto ne može biti automatski realizovan. Važno je napraviti dobar balans – npr. u slučaju opadanja vrijednosti trombocita ili neutrofila treba pribjeći odmjerenom smanjenju doze lijeka kako bi se nakon stabilizovanja ovih parametara ona vratila na raniji nivo i time izbjeglo kompromitovanje konačnog odgovora na terapiju i izliječenja. Ohrabrujući su i podaci da manje od 1% broja pacijenata, navela je ona, zaista zahtijeva prekid terapije. Nasuprot ovome, oko 10% ukupnog broja pacijanata prijavi neki vid neželjene reakcije.
Ovo, svakako, objašnjava koliko suptilan treba da bude pristup ljekara, tim prije što se radi o bolesti koja zbog nedovoljne informisanosti javnosti, nerijetko dovodi takve pacijente na liniju diskriminisanosti. Tek zajedničkim naporom svih aktera zdravstvenog sistema, naglašeno je na ovom skupu, moguće je ostvariti efekat eradikacije virusa.
Add comment