Erih From: Umijeće ljubavi (izvod iz djela)

0
264

Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka „obuzme” ako ima sreću?

Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka da je problem ljubavi prob­lem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo tražiti u samom razvitku modernog društva [■…]

U viktorijansko doba, kao i u mnogim tradicionalnim kulturama, ljubav većinom nije bila spontano lično iskustvo koje je moglo dovesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran prema konvenciji – ili između porodica partnera, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez takvih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav razviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je postala gotovo univerzalna na Zapadu. U Sjedinjenim Državama, mada obziri konvencionalne prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj mjeri traže „romantičnu ljubav”, lični doživljaj ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka [■]

Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća savremenog čovjeka sastoji se u zadovoljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i kupo­vanje svega onoga što on sebi može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za muškarca je privlačna djevojka, a za ženu privlačan muškarac, nagrada koju traže. „Privlačan” obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na težištu personalnosti [….] Dvadesetih godina bila je privlačna djevojka koja puši i pije, koja je neuglađena i izazovna; danas moda više zahtijeva privrženost domu i povučenost.

Spreman sam, dakle, za pogađanje: predmet mora biti poželjan sa stanovišta njegove socijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me željeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i prikrivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti.

Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikrivene mogu­ćnosti, koje se mogu razviti, igraju znatnu ulogu u tom pogađanju.

Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan – danas mora biti društven i tolerantan, kako bi imao privlačan „omot”. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su dostupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenjivanja.

Ne bi nas trebalo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna orijent­acija prevladava i u kojem je materijalni uspjeh vrhunska vrijed­nost, i ljudski ljubavni odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na tržištu roba i radne snage.

Treća greška koja vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci između početnog doživljaja „zaljubljivanja” i trajnog stanja „ljubavi” ili, bolje rečeno, „osta­janja” u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene [■]

To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Međutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj prirodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje i uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još preostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju intenzitet zanesenosti, ono „ludovanje” jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove prijašnje osamljenosti [■]

[■] Ako želimo saznati kako se ljubi, moramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvodjeljstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva.

Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan – danas mora biti društven i tolerantan, kako bi imao privlačan „omot”.

Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo kojim umijećem? Proces ovladavanja umijećem može se prikladno podi­jeliti na dva dijela: jedno, ovladavanje teorijom, i drugo, ovlada­vanje praksom. Ako želim ovladati umijećem medicine, moram prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umijeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno – u moju intuiciju, tu suštinu majs­torstva u svakom umijeću. […] Ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjeljstvo – a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, čak uprkos svojim očitim neuspjesima.