U periodu oko 1932. godine u Bijelom Polju je službovao dr Milan Petrović (ili Milisav), internista na glasu. Odavde je otišao u Peć. Konkurs za ljekara u Mojkovcu raspisan je 1935. godine. Iste godine, u Bijelom Polju osnovano je Društvo za borbu protiv tuberkuloze. Godinu dana kasnije, u Rasovu je radio petomjesečni domaćinski tečaj koji je pohađalo 77 djevojaka i mladih žena.
Od 1932. godine u Bijelom Polju radi dr Stjepan Sutorić, iz Zagreba. Te godine ovdje je osnovana Zdravstvena stanica, smještena u kući Bogića Vojvodića. Dr Sutorić je postavljen za šefa stanice. On je u svom stanu imao električno osvjetljenje.
Kao šef Zdravstvene stanice, dr Sutorić je bio veoma angažovan na otkrivanju i liječenju raznih zaraznih bolesti. Bio je dugogodišnji školski ljekar i vršio preglede učenika u periodu 19361938. godine. 1941. napustio je Bijelo Polje i pošao u Zagreb. Uoči samog rata, školske 1940/41. godine, za školskog ljekara došao je dr Vladimir Pokrovski.
Kako vidimo, za 22-ije godine u Bijelom Polju radilo je svega nekoliko ljekara. Istovremeno, nikada ih nije bilo više od dva, izuzev zadnju godinu pred rat. To je bilo isuviše malo za grad i cio srez, u kojemu je, prema podacima iz 1931. godine, živjelo blizu 34 hiljade stanovnika. Nedostatak se još više ogledao u tome što zbog pomanjkanja određenih specijalista i uslova ovdje nijesu vršene hirurške intervencije. Pacijenti kojima je bilo potrebno izvršiti operaciju upućivani su u Podgoricu, Sarajevo, Cetinje ili Peć.
Kao ljekarski pomoćnici – saniteti – između dva rata, a i kasnije, radili su Ćamil Stanić, Bajo Šćepanović i Vukola Konatar.
Konatar je stradao novembra 1944. godine, kao žrtva bombardovanja.
Radili su u Bolnici i Zdravstvenoj stanici. Obilazili su bolesne po kućama i ukućanima davali savjete kako da se bolesnik pazi i njeguje. Svojim savjetima mnogo su uticali i na podizanje zdravstvene kulture kod gradskog i seoskog stanovništva. Činili su to savjesno, iz duboko ljudskih pobuda i mnogo više nego im je dužnost nalagala. Radi toga su bili cijenjeni od svojih sugrađana i ostali su u uspomeni kao dobrotvori i humanisti.
U Bijelom Polju je od 1924. godine radila samo jedna babica. To je bila JelicaPopović, rođena Pižurica, iz Kolašina. Školu za babice završila je u Beogradu, 1924. godine. Kao 20-godišnja diplomirana babica došla je u ovaj grad i ostala za stalno, radeći svoj posao. Otprilike od 1936. godine radi sa zvanjem opštinske babice. Dotad su se žene većinom porađale kod kuće, a odonda sve više u bolnici.
O zubarima imamo manje podataka nego o ljekarima. Iz nešto kasnijih godina ovdje je, po kazivanju, radio zubar, vjerovatno sa srednjom stručnom spremom, Aljo iz Podgorice, a poslije njega službovao je neki Čeh. Zubari su privatno radili. Imali su svoje ordinacije, ne baš najbolje opremljene. Ordinacija ovog zubara, Čeha, nalazila se na uglu današnjeg donjeg dijela parka, prema Banci.
Zube su vadili i berberi. U tome su se naročito isticali Karaahmetovići. Ovim poslom se bavilo više generacija ove porodice. Tome su bili jako vični. Karaahmetovići su još namještali prelome kostiju i iščašenja zglobova. Vađenjem zuba bavio se i Panto Marković, samouki zubar. On je čak stavljao i metalne navlake na zube. Zubari amateri naplaćivali su svoje usluge, ali njihove usluge bile su znatno jeftinije u odnosu na usluge zubara po struci.
Do kasno poslije Prvog svjetskog rata u Bijelom Polju se ne pominju apotekari. Ljekari su svojim pacijentima i propisivali i davali lijekove. Apoteku su tek 1929. godine ovdje otvorili braća Kušaković. Ona je bila smještena u kući Gliga Marića, u centru grada. Ova apoteka je radila do 1931. godine. Poslije njih, sljedećih 5-6 godina, apoteku su vodili farmaceuti Pantazijevići, Đorđe i Kosta (Kokan). Bila je smještena u zgradi Starog hotela. Odavde su Pantazijevići otišli da rade u Prištinu, najvjerovatnije 1937. godine. Đorđe je kasnije završio Medicinski fakultet. Od Pantazijevića je apoteku otkupio Stevo Milutinović, drogerista iz Beograda. U apoteci je radio farmaceut Zvonimir Tolović i apotekarica Bojar, velika ljubiteljka životinja. Kasnije, 1938. godine apoteku otvaraju Zora i Slavko Kasalović, apotekari iz Banje Luke.
Kod Pantazijevića je počeo da radi Salih Numanović, kad mu je bilo 15 godina. Pomagao im je u poslu. Radeći, završio je nižu gimnaziju – polumaturu, kasnije i srednju farmaceutsku školu, i tako je stekao potrebnu stručnost. Salih je u službi ostao pune 44 godine. Jednom prilikom je izjavio: „Na poslu sam bio i kad sam bio kod kuće, jer je uvijek bio mali broj farmaceuta i farmaceutskih tehničara, pa sam skoro cio radni vijek bio sa lijekovima i bijelim mantilom, u pripravnosti i dežurstvu. Nijesam gledao na radno vrijeme. Radio sam dok ima posla.”
Dječji dispanzer je počeo sa radom 1956. godine, u adaptiranim prostorijama, pored bivše Apoteke, na mjestu gdje se sada nalazi zgrada Opštine. 1957. godine izgrađen je Centar za majku i dijete, u naselju Pruška, gdje su kasnije smještene sve službe Doma zdravlja. 1962. godine, integracijom Doma zdravlja, Bolnice i Apoteke, formiran je Medicinski centar. Od 31.8.1991. god. Dom zdravlja – Bijelo Polje registrovan je i funkcioniše kao zasebna javnozdravstvena ustanova, kao i Opšta bolnica – Bijelo Polje.
U predratnom Bijelom Polju zdravstvena služba je bila nerazvijena. Od zdravstvenih ustanova postojale su Bolnica, Zdravstvena stanica i Apoteka, sa nedovoljnim brojem zdravstvenih radnika. Ipak, za ondašnje prilike, za malo i nerazvijeno Bijelo Polje i to je bilo značajno.
Zaslužili su da se pomenu. Dužnost nam je da tragamo za novim imenima, ukoliko su nam ostala nepoznata i neotkrivena, što je, svakako, moguće.
Prim. dr Rasim Agić
Add comment