Istorijat zdravstvene zaštite Bijelog Polja

0
440

U prošlosti su u Bijelom Polju i cijelom kraju vladale vrlo teške zdravstvene prilike. Narod su kosile razne bolesti, u prvom redu kuga i kolera. U jednom izvještaju, kuga je 1690. godine harala do te mjere da „živi nijesu uspijevali da pokopaju mrtve”. Loši higijenski uslovi dovodili su do pojave tifusa, od kojeg se, takođe, mnogo stradalo. Mnogo se umiralo od posljedica upale pluća, povreda i rana, tuberkuloze, tetanusa, crnog prišta i boginja. U odbranu od tih bolesti koristila se narodna medicina, liječenje travama i melemima. Možda su narodni ljekari – vidari – u liječenju nekih bolesti i povreda (preloma i uganuća) imali izvjesnog uspjeha, ali su u najvećem broju slučajeva ostajali nemoćni. Pribjegavalo se sujevjerju, vračalo se i bajalo.

Školovanih ljekara u Bijelom Polju zadugo nije bilo. Vjero-vatno je prvi ljekar sa završenim Medicinskim fakultetom u Bijelom Polju bio dr Rifki-bej Šahinagić, s početka prošlog vijeka. Istina, on je ovdje radio kao turski vojni ljekar, no, svakako je pružao zdravstvenu zaštitu i ostalom stanovništvu. U kasarni se nalazila i apoteka. Kao apotekar se pominje izvjesni Rozeti, po narodnosti Grk. Po oslobođenju Bijelog Polja, 1912. godine, ljekari su ovdje ostali i radili u Vojnoj bolnici sve do jula 1913. godine. Tada odlaze u Carigrad, odakle su, vjerovatno, bili rodom. Po kazivanju, za Vojnu bolnicu bila je uzeta zgrada bivše turske opštine, a nalazila se u Nikoljcu, kod mosta. Obadvojica pomenutih bili su i članovi Opštinskog odbora Crvenog krsta Bijelog Polja, formiranog u oktobru mjesecu 1912. godine. Kao član odbora Crvenog krsta pominje se i ljekarski pomoćnik Novosel. Novosel je bio iz Zagreba. U crnogorsku vojsku je stupio kao dobrovoljac, početkom Balkan­skog rata.

Poslije 1912. godine zdravstvena služba je znatno organizo-vanija. Bijelom Polju se dodjeljuje veći broj ljekara. Juna 1913. godine u Bijelom Polju je za ljekara određen dotadašnji ljekar u Virpazaru Trogiranin dr Pero Josif. Možda je on zamijenio dr Šahinagića. Na mjesto Rozetija došao je apotekar JovoMargetić. Prije dolaska u Bijelo Polje Margetić je imao apoteku u Dubrovniku. Dr Pero Josif se u Bijelom Polju zadržao veoma kratko, a apotekar Margetić ostao je otprilike do kraja januara 1914. godine. Od ljekara koji su ovih godina radili u Bijelom Polju najduže je ostao dr Dalezio, Grk iz Atine. Ovdje je boravio od oktobra 1913. god. do oktobra 1915. godine.

Izvjesno vrijeme, u Vojnoj bolnici, 1914. godine radio je dr Jakov Zarubica. Bio je veoma savjestan i sposoban ljekar i hirurg. Po kazivanju, vojnici su često govorili i pjevali: „Nek pogodi švapska haubica, / liječiće dr Zarubica”.

Kao ljekar Bjelopoljske brigade, 1914. godine u Bijelo Polje dolazi drMihailo Vukčević. Bio je veoma obrazovan čovjek. Bavio se istorijom i književnošću. Tokom čitave 1915. godine u

Bijelom Polju se nalazio dr Jamenkos Georgija, po narodnosti takođe Grk. Neko vrijeme tokom 1915. godine ovdje su radili dr Dimbović i dr Abdulah Redžić iz Podgorice. Dr Redžić je bio prvi ljekar islamske vjeroispovijesti iz ovog grada.

Svi ovi ljekari imali su i suviše posla i odigrali su veliku ulogu. Kao što je nalagala ratna situacija, išli su na ratišta sa vojnim jedinicama i liječili ranjene borce, pregledali su i liječili stanovništvo, suzbijali epidemije i zarazne bolesti.

Poslije završetka Prvog svjetskog rata, u Bijelo Polje dolaze novi ljekari. Godine 1919. ovdje je stupio na službu dr Mihailo Martinović, rodom iz Cetinja. Određen je za okružnog fizikusa. Medicinu je studirao u Pragu. Dobro je poznavao više svjetskih jezika. Aktivno je radio na unapređenju zdravstvene službe u bjelopoljskom srezu. Za predsjednika ovdašnjeg Odbora Crvenog krsta izabran je 1920. godine. Mnogo je zaslužan i za izgradnju Bolnice, 1923. godine.

Bolnica je bila smještena u Nikoljcu, na oko 200 metara idući pravo od mosta. U stvari, Bolnicu je činio kompleks drvenih baraka – paviljona. Raspolagala je sa svega 30 bolesničkih kreveta. Dr Martinović je imenovan za njenog upravnika. Godine 1939/40. određen je i za školskog ljekara. Imao je i svoju privatnu ordinaciju, smještenu u prilaznom dijelu grada, kod mosta. Često su se pred njegovom ordinacijom mogli vidjeti ljudi sa osedlanim konjima, kako ga vode u daleka besputna sela radi pregleda bolesnika. Važio je za dobrog ljekara i često je bio pozivan. Ovaj ljekar je u Bijelom Polju ostao duže od 20 godina, a odavde je bio i oženjen, iz čuvene trgovačke porodice Pajević. Imao je tri kćerke. Njegova srednja kćerka Vera udala se za čuvenog ortopeda i hirurga dr Filipa Šoća, stručnjaka jugoslovenskog renomea. Umro je 1942. godine, relativno mlad. Sahranjen je na groblju u Nikoljcu.