Kako nam je važan tata… a kako smo tati bitni mi?

0
290

Jedan od najmoćnijih prediktora očevog angažovanja i ponašanja prema djetetu upravo je kvalitet očeve veze sa djetetovom majkom. Kao jedna od potvrda značaja koroditeljske saradnje, otkriva se jak negativan uticaj dugotrajne nesloge ili napetosti u porodici na dijete. Jačajući senzitivnost para, pojačava se senzitivnost i kod majke i kod oca ponaosob. Senzitivan par razvija kooperaciju. On primijeti, prepozna, adekvatno interpretira i pravovremenjeno reaguje. Ova kooperacija je naročito bitna za razvojne potrebe djeteta, posebno u situacijama koje su van domena djetetovih sposobnosti i vještina. Kada postoji međusobna podrška partnera u roditeljskim ulogama, razmjene su ujednačene, postoji dogovor i sigurna baza da partner istražuje svoju roditeljsku ulogu. Kod nesenzitivnih parova, naprotiv, pristutna je stalna kompeticija, što ima za posljedicu da dijete biva prekomjerno opterećeno problemima roditeljskog odnosa. Dolazi do negiranja problema, a roditelji jedan drugog podržavaju u nesenzitivnosti. Stoga, u ovakvim slučajevima nema sigurne baze za istraživanje roditeljske uloge. Najčešće se roditeljski savez definiše kao način na koji se roditeljske figure obraćaju jedna drugoj u ulozi roditelja. Koroditeljstvo je pojam koji je determinisan stepenom podrške i koordinacije, a bitno utiče na odnos roditeljskih figura prema djeci. Bitno je naglasiti da ono ne uključuje romantične, seksualne, emotivne, finansijske i zakonske veze među partnerima i ne podrazumijeva egalitarnost u roditeljskim ulogama. Uglavnom se slaganje oko definicije prikazuje kroz model koji obuhvata četiri komponente i to : – dogovori oko pitanja vezanih za odgajanje djece, – podjela poslova u kući i oko djece, – podrška ulozi drugog roditelja – zajedničko rukovođenje porodičnim interakcijama. Podrška ulozi drugog roditelja, kao posebna komponenta roditeljskog saveza, takođe je povezana sa prilagođavanjem roditelja i djeteta, sa percepcijom roditeljske kompetencije, kao i sa problemima u ponašanju djece i adolescenata (Floyd & Zmich, 1991). Istraživanja koja su se bavila ispitivanjem povezanosti između koroditeljske saradnje i uključenosti i posvećenosti oca, pokazala su da što se roditelji bolje slažu i što je roditeljski savez skladniji, to će i uključenost oca u brigu o djetetu biti veća (Mihić, 2010 prema Mc Bride & Rane, 1998; Mc Hale et al. 2000). Bračno funkcionisanje na samo roditeljstvo i odnos između roditelja i djeteta se može objasniti i modelom prelivanja iz jedne sfere u drugu (Ere1 & Burman, 1995). Podržavajući i zadovoljavajući bračni savez bi trebalo da njeguje razvoj i održavanje jake roditeljske alijanse za parove (Cohen & Weissman, 1984). Teškoće u braku, sa druge strane, umanjuju tu roditeljsku alijansu i ometaju efikasno roditeljstvo (Belsky, 1984; Burman, John, & Margolin, 1987; Fauber & Long, 1991; Jouriles & Farris, 1992). Za faktore varijabiliteta u socioemocionalnoj posvećenosti među pojedincima identifikovane su lične varijale tipa: godine oca, edukativna pozadina, socioekonomski status i broj djece (Simões et al 2010 prema Cabrera, Shannon, & Tamis-LeMonda, 2007; Mehall, Spinrad, Eisenberg, & Gaertner 2009; Wood & Repetti, 2004), a detaljnije, roditeljska socioemocionalna posvećenost djetetu se manifestuje u: – količini radosti i zadovoljstva koje roditelj doživljava sa djetetom (uključujući želju da provodi vrijeme sa djetetom), – izražavanju topline prema djetetu, – senzitivnosti na potrebe djeteta, – responsivnosti na te potrebe, – stepenu u kom roditelj brine za dobrobit svog djeteta, prihvatanju osobina djeteta i osobina roditeljske uloge, kao i stalnom izboru roditelja da djeluje u skladu sa najboljim interesom djeteta. Kao implikacije socioemocionalne posvećenosti, bitno je spomenuti i iznenađujuće efekte na lični razvoj oca kod povećane uključenosti u brigu o djetetu. Tako npr. veća uključenost očeva u ranom periodu odrastanja, naročito dječaka, dovodi do pada samopoštovanja oca, dok je kod manje uključenih roditelja zabilježen porast samopoštovanja. Ovo se može razumjeti u kontekstu krize i tranzicije ka roditeljstvu, kao i reformulacije polnih uloga i uloga u porodici (Brown, Mangelsdorf 2012 prema Hawkins & Belsky, 1989). Međutim, istovremeno je zabilježeno mnogo više pozitivnih efekata pri većoj uključenosti u brigu o djeci, na lični razvoj oca. Prije svega: lično zadovoljstvo i mentalno zdravlje, zaposlenje i balansiranje profesionalne uloga i uloge u porodici, kao i u konačnom, bolji kvalitet roditeljstva (Brown & Mangelsdorf 2012 prema Allen & Daly, 2007). Očevi koji su više uključeni u roditeljsku ulogu, pokazuju više samopouzdanja i efikasnosti, spreminiji su da se sve više uključuju, djetetu pružaju više pažnje i razvijaju više senzitivnosti i responsivnosti u odnosu sa njim (Mihić, 2010 prema de Luccie, 1996). Ovo se može objasniti potpunim prihvatanjem djeteta (Mihić, 2010 prema Almeida & Galambos, 1991). Više uključeni očevi imaju viši nivo zadovoljstva životom, više učestvuju u aktivnostima društvene zajednice, a intenzivnije su uključeni i u odnose sa širom porodicom (Mihić, 2010 prema Eggebaan & Knoester, 2001).

Marija Šćepović