Mentalno zdrava osoba je dakle ona koja je sposobna da radi – znači da izvršava sve svoje obaveze lične i profesionalne, osoba koja je sposobna da pruži emociju i da primi emociju, ne samo emocije partnerskih odnosa nego i ljubav prema svom okruženju, profesiji, školi, prijateljima, i svakako osoba koja može da kontroliše sebe, svoje ponašanje, koja može da uspostavi kontrolu nad sobom
Piše: Dr Boro Mitrić, neuropsihijatar
Mentalni poremećji mogu se izliječiti. Istina, postoji mali procenat, jer u svemu postoji gubitak, gdje ne možemo mnogo učiniti. Na sreću, taj broj je neznatan. Uz pomoć svega što imamo na raspolaganju – znanja, povjerenja, raznih oblika terapije, dobre saradnje može se dosta postići – čovjek može da bude uspješan.
U svim narodima, pa i našem, pod pojmom zdravlje se podrazumijeva da vas ništa ne boli – znači, odsustvo bolesti. A šta je mentalno zdravlje? Da li postoji potpuno mentalno zdrav čovjek?
Većina ljudi koji se bave upravo mentalnim zdravljem smatraju da svaki čovjek ima nekih kriza, poremećaja, a da li se te krize i poremećaji, ili neke reakcije, mogu nazvati mentalnim poremećajem – ja mislim da ne.
Čovjek različito reaguje na razne izazove – da li su te reakcije prijatne ili ne zavisi od izazova. Često nailazimo na to da čovjek na prijatan izazov za sebe, porodicu, profesiju reaguje tako da kasnije razvije nekakav poremećaj.
Nauka kaže, a svi mi uglavnom se pozivamo na Frojda, da je mentalno zdrava osoba ona koja je sposobna da radi i da voli.
On je dakle mentalno zdravlje definisao u dvije riječi, ali to je bilo u njegovo vrijeme, prije vijek. Danas svakako moramo malo modifikovati tu definiciju i dodati joj bar još jednu – sposoban da kontroliše svoje ponašanje, samokontrola.
Mentalno zdrav čovjek je osoba je koja je sposobna da radi, voli i kontroliše svoje ponašanje.
Sposobnost da radi – znači da izvršava sve svoje obaveze lične i profesionalne, osoba koja je sposobna da pruži emociju i da primi emociju, ne samo emocije partnerskih odnosa nego i ljubav prema svom okruženju, profesiji, školi, prijateljima, i svakako osoba koja može da kontroliše sebe, svoje ponašanje, koja može da uspostavi kontrolu nad sobom.
Upravo je i najteže da čovjek kontroliše sebe, a da poslije toga stalno ne ulazi u autocenzure, presabiranja zašto sam uradio ovako a ne onako.
Ovoj de niciji mentalnog zdravlja svakako se može dodati još mnogo karakteristika potrebnih ličnosti za normalno, zdravo funkcionisanje – ali ove tri odrednice određuju zdrav život – samokontrola, sposobnost za rad, sposobnost za ljubav.
Jedan od uslova mentalnog zdravlja svakako je i tjelesno. Ako čovjek nije zički zdrav, ako ima bilo kakav tjelesni poremećaj, pa makar ga i bolio zub, ili se udario u lakat, on već reaguje, već ima i psihičku reakciju, neke reakcije koje bi se mogle svrstati u domen mentalnog zdravlja.
To će reći da zdravlje podrazumijeva potpuno blagostanje, kako zičko tako i psihičko, a to znači i zdravo socijalno i egzistencijalno okruženje.
Ako su svi ovi kriterijumi zadovoljeni onda možemo govoriti o zdravom, funkcionalnom čovjeku.
Tokom života čovjek prolazi kroz mnogo faza i na svakoj od njih on se zadržava, a svako odrastanje nosi određene poremećaje – dječje bolesti, pa mladalačke, pa bolesti srednjeg doba, gdje su najizraženije kardiovaskularne, ali primat u tom dobu polako preuzima mentalni poremećaj. Na prvom mjestu to su raznorazne toksikomanije, zavisnosti i depresivna stanja.
Kako starimo dolaze i ostale bolesti i sve što sobom nosi starost, a nosi mnogo stvari koje čovjek ne želi. Na prvom mjestu najveći strah kod svih civilizovanih ljudi je kako će provesti starost.
U zapadnim zemljama ljudi čim počnu da rade odvajaju novac da bi mogli da plaćaju neki bolji starački dom gdje bi proveli zadnje dane života, kada budu nesposobni da vode računa o sebi. Ta praksa počinje i kod nas da zaživljava.
Da li se i kada završava razvoj mentalnog zdravlja – po meni taj proces ne staje, sve dok je čovjek sposoban da nauči nešto novo, da usvoji znanja on razvija i svoje mentalno zdravlje.
Imao sam priliku da razgovaram s čovjekom, sedamdesetogodišnjakom koji je tada završio fakultet. Upisao ga je sa 65 godina da bi dokazao svom sinu da se može kad se hoće. On i sin su diplomirali negdje u isto vrijeme i tek tada mu je ostavio preduzeće.
A na mentalno zdravlje svakako utiču i uslovi života. Utiču i na djecu – na njihove prohtjeve, njihovu identi kaciju, na zadovoljenje potreba. Ljudi danas nose puno toga neispunjenog u sebi i onda traže, možda to ne nađu u svojoj porodici i onda tragaju dalje. Osnova svega je porodica – i dobrog i lošeg. Gdje porodica funkcioniše, bio to grad, regija, država tu možemo očekivati da imamo dobro mentalno zdravlje i društva i pojedinca.
No koliko god bilo zdravo okruženje u kojem živimo nema čovjeka koji se ne plaši ludila. Taj strah je mnogo više izražen nego strah od smrti. A svi smo skloni mentalnom poremećaju, podložni raznoraznim toksikomanijama, nekim reakcijama u poremećajima ponašanja, afektivnim reakcijama i drugo.
Čovjek treba da nauči kako da sačuva sebe, prvo sebe. Kad to savlda onda će lakše sve ostalo.
Čovjek mora da voli sebe – nije to egoizam, moramo voljeti sebe i sa vrlinama i sa manama koje nosimo. Moramo znati svoje kavlitete i držati ih na visokom nivou, ulagati u njih. Fakat je, moramo znati i svoje mane. To je kao kada ste neispavani, a morate to sakriti – pa se onda mažemo raznim kremama, nosimo naočare, trudimo se da budemo gipkiji, pokretljiviji. Tako je i s manama. Čovjek mora znati da ih kontroliše. Odnosno, da ih nekako svojim kavlitetima prikrije.
Ako čovjek voli sebe on je u stanju da voli i druge, ako ne voli sebe nije u stanju ni drugima da pruži ljubav, a onda ni drugi nijesu u stanju da njega vole.
Ista je stvar i sa poštovanjem. Moramo poštovati sebe da bi mogli poštovati porodicu, prijatelje i sve ostale u okruženju. Priča o mentalnom zdravlju je priča o zdravlju duše, nauka o čovječijoj duši. O njoj se promišlja od postanja čovjeka. Da li je duša materijalistička, idealistička ili nešto između, još su podijeljeni stavovi.
Ipak, u svemu postoji materija i energija. U mentalnom zdravlju ponajviše.
Na kraju se može zaključiti da život treba živjeti, uživati u njemu svakog trenutka što vodi zadovoljstvu i zdravlju.
Add comment