Dr Emir Muzurović, internista endokrinolog
Klinički centar Crne Gore
Šećerna bolest (diabetes mellitus) je stanje hronično povišenog nivoa glukoze u krvi koje dovodi do nastanka hroničnih komplikacija na mnogim sistemima organa, čime se značajno smanjuje kvalitet života i životni vijek bolesnika. Takođe, predstavlja veliki zdravstveni i socio-ekonomski problem svakog društva.
Adekvatan i ozbiljan pristup u liječenju ove bolesti je ključ prevencije mikro i makrovaskularnih komplikacija. Jedna od najvećih prepreka u adekvatnom liječenju šećerne bolesti je komplijansa pacijenta, a taj pojam podrazumijeva sposobnost pacijenta da se pridržava terapijskog režima propisanog od strane ljekara. U širem kontekstu, komplijansa podrazumijeva poštovanje svih preporuka dobijenih od strane ljekara, uključujući uz medikamente i izmjene životnog stila, promjenu ishrane, bavljenje sportom, posjete psihilogu itd.
Šećerna bolest je izazovna za liječenje. Endokrinolozi/dijabetolozi su posljednjih godina sve svjesniji da bi njihovi pacijenti mogli biti još kvalitetnije liječeni ukoliko bi se pridržavali ljekarskih preporuka i terapije, posebno u vremenu kada nam je dostupno sve više kvalitetnih ljekova. I pored ovoga, veliki broj pacijenata ne postiže dobru kontrolu glikemije i kao rezultat trpe zdravstvene probleme. Činjenica da veliki broj pacijenata ne može postići adekvatnu glikoregulaciju je vrlo frustrirajuća, i tjera nas da nađemo prave razloge za loše rezultate liječenja.
Za liječenje dijabetesa i prevenciju komplikacija je ključna saradnja pacijenta i ljekara. Loša komplijansa, kada je u pitanju uzimanje terapije, obično vodi do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija poput srčanog i moždanog udara, sljepila, amputacija, neuropatija i popuštanja funkcije bubrega. Procjenjuje se da na uzorku od 100 pacijenata samo 50 do 70 pacijenata uopšte ode u apoteku po određeni lijek. Određeni broj pacijenata, iz nekog razloga, uopšte ne preuzme propisana terapijska sredstva, bilo da su dostupna ili ne. Samo 25-30% pacijenata uzima ljekove u skladu s preporukom i samo 1/5 pacijenata uzima lijek onako kako mu je rečeno i uzima lijek dovoljno dugo.
Razlozi loše komplijanse su ubrzan tempo života, radne i druge obaveze, needukovanost pacijenta, kao i terapija koja nije prilagođena pacijentovom načinu života. Takođe, edukacija je bitna komponenta pacijentove komplijanse. U kojoj će se mjeri pacijent pridržavati terapije zavisi od toga koliko smo jednostavno uspjeli da mu objasnimo čemu služi neki lijek, koliko smo uspjeli da broj ljekova prilagodimo njemu, koliko smo uspjeli da mu objasnimo kako sebe da ”kontroliše” itd.
Ključni razlozi koji utiču na komplijansu u liječenju šećerne bolesti su: očekivanja od određenih ljekova/terapijskih režima, potencijal ljekova da izazovu pad nivoa šećera u krvi (hipoglikemiju), troškovi liječenja, složenost i pogodnost terapijskog režima, unaprijed prisutna uvjerenja vezana za određene ljekove i naravno, povjerenje prema ljekaru.
Pacijenti će se vjerovatnije pridržavati režima liječenja kada imaju neki “jasan znak” da propisani ljekovi doprinose njegovom zdravlju tj. kada pacijenti jasno “vide i osjećaju” efekte ljekova.
Drugo, ukoliko su pacijenti doživjeli tešku hipoglikemiju tokom liječenja, značajno povećavaju otpor za svaki novi terapijski režim.
Cijene ljekova su vrlo značajan faktor kada se radi o komplijansi. Međutim, ovaj razlog je trenutno u Crnoj Gori od manjeg značaja posmatrano iz ugla pacijenta, jer je većina kvalitetnih ljekova za liječenje šećerne bolesti za pacijente besplatna, pod određenim uslovima. Ipak ne može se zaobići činjenica da sve ovo ima svoje finansijske posljedice i može se zaključiti da što je manja komplijansa pacijenata, veći su troškovi liječenja.
Lošoj komplijansi doprinosi što mnogi pacijenti imaju izrazito negativna ili krajnje skeptična uvjerenja u vezi s novim ljekovima, često strahujući da će dugoročni rizici nadmašiti bilo kakvu vjerovatnu korist.
I na kraju, složenost liječenja dobro je prepoznata prepreka komplijatnosti tokom liječenja šećerne bolesti, posebno kada se zna da ovi pacijenti najčešće imaju i udružene komorbiditete kao što su povišen krvni pritisak ili povišene masnoće u krvi. Propisani broj tableta dnevno značajno utiče na komplijansu i doprinosi neadekvatnom uzimanju propisanih ljekova. Neke skorije studije su pokazale da se stopa pridržavanja kod pacijenata sa tipom 2 šećerne bolesti smanjuje sa povećavanje broja tableta dnevno (sa 79-94% kada se doziraju jednom dnevno na 38-67% kada se doziraju tri puta dnevno). Zbog toga je prisutan trend da se režim liječenja u dijabetesu pojednostavi, zahvaljujući kombinovanju ljekova u pojedinačne tablete.
Kombinacije fiksnih doza od 2-3 lijeka u jednoj tableti već su u širokoj upotrebi i za liječenje dijabetesa, i prisutne su i kod nas u Crnoj Gori (kombinacije metformina i DPP-4 inhibitora). Kombinovane tablete mogu poboljšati komplijansu pacijenata, što definitivno poboljšava kvalitet liječenja pacijenata sa tipom 2 šećerne bolesti i prevenciju komplikacija.
Dodajte komentar