„Preko trnja do zvijezda“ (Per aspera ad astra) (II)

0
227

Prim. dr Slobodan Radonjić

 

LUJ PASTER (1822-1895)

Kao mlad hemičar postaje asistent kod poznatrog profesora Žan Batist Bioa, koji uočava njegov talenat, svesrdno ga pomaže  da postane profesor hemije u Strazburu, omogućavajući mu da drži predavanja na značajnim stručnonaučnim skupovima. Bila je to srećna okolnost za mladog naučnika ali ne i jedina. Mlada supruga, 22-godišnja Mari Loran, kćerka direktora  Univerziteta u Strazburu,već od samog početka braka postala je uvjerena da će njen suprug biti veliki naučnik. Podržavala ga je u potpunosti iako je dane i noći provodio u laboratoriji. Sa zadovoljstvom je odvojila pozamašna finansijska sredstva iz kućnog budžeta za kupovinu hemikalija, instrumenata i životinja za laboratorijske eksperimente. Svaki slobodni trenutak provodila je pored svoga muža, mada je rodila petoro djece od kojih je, nažalost, troje prerano umrlo, bilježeći svojim lijepim, čitkim, rukopisom ono što bi joj on diktirao o svom istraživačkom radu. Radeći uporno i predano Paster, hemičar, dokazuje da bolesti nijesu „božja volja“ već da ih izazivaju mikroorganizmi protiv kojih čovjek može da se bori. Ta otkrića saopštio je na svom prvom predavanju na Sorboni 1864. godine, što je izazvalo buru negodovanja. Naročito su bili glasni pristalice učenja profesora Virhova, kojeg su svesrdno podržavali kako sami ljekari tako i teolozi i filozofi, pa mladog Pastera proglašavaju za antihrista. Nešto kasnije, kad je otkrio da mikrobi mogu da se unište zagrijavanjem, čime se mnogi ljudi spasavaju od raznih bolesti, proglasili su ga, ni manje ni više, nego varalicom.

Jedna od rijetkih, čak vjerovatno i jedina značajna ličnost toga doba, Džozef Lister, hirurg iz Glazgova, pročitavši Pasterove knjige „Klice u vazduhu“ i „O pasterizaciji“ shvatio je zašto umiru mnogi pacijenti zbog postoperativnih infekcija. Zahvaljujući Pasterovoj pasterizaciji uvodi nove metode sterilizacije razradivši tako teoriju o antisepticima. Iako je broj smrtnih slučajeva u njegovoj bolnici naglo opao, kolege doktori nijesu prihvatili Listerov novi način rada niti su mu odali dužno priznanje. Šta više kao i Paster, tako i Lister postaje meta njihovih napada i kleveta.

Iako je pasterizacija (zagrijevanje organskih tečnosti, mlijeka, vina, piva, na temperaturi 60 – 80 stepeni Celzijusa) mlijeka spasila na hiljade djece od tuberkuloze, naročito kostiju, bolesti veoma rasprostranjene u to doba, doktori iz sujete, zavisti, neznanja ili ko zna zašto, i dalje ignorišu evidentno epohalna otkrića Luj Pastera. Začuđen i iznenadjen stavom svoje ljekarske branše, Paster je tada izjavio: “Naučnik nikada ne bi trebalo da se obazire na poniženja i omalovažavanja koja mora da podnosi u toku svog života, već da misli isključivo šta će o njemu govoriti i misliti pokoljenja.“

Nastavlja da radi gotrovo fanatično, iscrpljujući, tako, svakim danom sve više oslabljeni organizam. Zabrinutost i strah supruge za njegovo zdravlje bilo je opravdano. U 46-toj godini doživio je moždani udar koji ga je četiri mjeseca potpuno vezao za krevet. Gvozdenom voljom, vremenom, uspijeva da se oporavi i prebrodi ozbiljne posledice teške bolesti, i opet krene u laboratoriju ka novim saznanjima i novim otkrićima. Uspijeva da otkrije dvije, naročito tada, kada nema atibiotika, smrtonosne bakterije, stafilokok i streptokok, koje čak i danas mogu da budu sudbonosne po konačan ishod bolesnika. Uspijeva i da stvori vakcine protiv tako zaraznih bolesti kao što su  antraks, kokošija kolera i crveni vjetar.

Prosto je nevjerovatno da ni ova, u praksi provjerljiva, zadivljujuća naučna otkrića nijesu bila dovoljna konzervativnim ljekarima da shvate i priznaju značaj rada ovog velikog naučnika koji je, očito, u svojim idejama i dostignućima bio daleko ispred svoga doba.

Paster ne posustaje u svom radu. Povremeno se vrati hemiji, svojoj osnovnoj profesiji. I tu, takođe ima značajna otkrića (proučava vino i svilenu bubu), a zatim  opet  nastavi da se bavi medicinom ondje gdje je stao. Sada je na red došla borba protiv zastrašujuće zarazne bolesti bjesnila.

Još jedno sjajno otkriće. Paster je uspio da kod oboljelog zeca od bjesnila izdvoji iz kičmene moždine spasonosni serum koji je htio da primijeni na čovjeka. Opet problem. Ljekari nisu bili spremni ili nijesu htjeli da mu prepuste pacijenta, sve dok se nije pojavio nepoznati ljekar iz Alzasa, koji je s pažnjom čitao Pasterove tekstove, uputivši mu u Pariz majku s teško oboljelim sinom kojeg je na 15. mjesta ujeo pas za koga se pretpostavljalo da je bio bijesan. Paster  je,  „sav uzbuđen,“ preuzeo rizik, i odredio seriju injekcija rastvora sa oslabljenim virusom bjesnila. Za 14. dana uspio je da izliječi devetogodišnjeg dječaka. Uspjeh je bio senzacionalan. Ali opet  sumnje i  neshvatanja od strane kolega. Nema priznanja niti vjere u njegov novi lijek. No, i zlobnicima dodje kraj. Paster je dobio najveću moguću podršku – javnog mnjenja. Pacijenti iz mnogih zemalja pohrlili su u Pariz. Pariska štampa pokreće akciju prikupljanja sredstava za proizvodnju potrebne količine seruma protiv bjesnila. Akcija je bila izuzetno uspješna. Od prispjele količine novca obezbijeđen je ne samo spasonosni lijek već i svota od koje je Paster uspio da ostvari svoj davno usnuli san: sagradio je 1888. godine moderni institut. Tako je nastao Pasterov institut, naučna ustanova koja je stekla veliku slavu i zadržala je do dnašnjih dana.

Samo čpetiri godine kasnije Luj Paster  je 1892. godine doživio  i drugi moždani udar. I najzad priznanja! Profesori Sorbone su se okupili da odaju najveće počasti velikom naučniku. Moralna pobjeda je za „oca mikrobiologije“ stigla suviše kasno.  Vegetirao je još tri godine i 1895. otišao u vječnost.

Luj Paster je sahranjen u krugu svog Instututa a grobno mjesto je proglašeno za oltar medicinske nauke.

ALEKSANDAR  FLEMING (1881-1955)

Škotlandjanin Aleksandar Fleming, rođen u porodici farmaceuta, bio je sjajan student medicine u Londonu. Po završetku studija upisuje specijalizaciju iz hirurgije, da bi se kasnije preorjentisao na laboratorijski rad i vrlo brzo počeo da publikuje zapažene radove o bakterijama i odbrambenim snagama čovjeka protiv izazivača raznih bolesti. Rezultati upornog rada omogućili su mu mjesto profesora bakteriologije na Kraljevskom institutu za hirurgiju u Londonu.

Fleming je radeći na odgajanju izvjesnih kolonija bakterija u veoma skromnoj laboratoriji bolnice Svete Marije u Londonu, 1929. godine, kako hroničari kažu „jednog vlažnog, tmurnog avgustovskog dana“ primijetio da se usred kulture bakterija u Petrijevoj šolji (specijalna staklena posuda) pojavila zelena mrlja, glivica buđi, a oko nje se stvorila kružna površina (prsten) u kojoj nije bilo bakterija. Upravo ta slika je za Fleminga bila veoma začuđujuća. Posmatrajući dalji proces utvrdio je da što se mrlja gljivica više širila oko nje je bilo sve manje bakterija. Produbljujući svoj eksperimentalni rad Fleming gljivice buđi prenosi u posudu u koju su bile zasijane kulture stafilokoka i primijetio da je njihovo razmnožavanje bilo zaustavljeno a zatim i sasvim spriječeno. Zaključak je bio nedvosmislen: gljivice buđi djeluju u smislu antibioze, dakle antibakterijski. Supstancu izdvojenu iz gljivica, koja ima to svojstvo, nazvao je  penicilin. Uvjeren u uspješnost eksperimenta, Fleming sa zadovoljstvom želi da rezultate svoga rada predstavi kolegama bolnice Sveta Marija. Na njegovu žalost, kolege su bile sasvim ravnodušne. A samo nekoliko dana kasnije šef laboratorije Almrot Rajt, pokušavao je da zabrani svom saradniku dalji rad na penicilinu govoreći  da uzaludno troši vrijeme. Čak mu nije dozvolio pomoć asistenta i upotrebu neophodnih laboratorijskih uređaja. Ali Fleming i dalje radi. Još više i još odlučnije. Mukotrpnim nastojanjem dolazi do novih rezultata. Njegov penicilin nije uništavao samo stafilokoke (uglavnom izazivače gnojnih procesa) već i streptokoke, pneumokoke, uzročnike polnih bolesti, difterije i drugih brojnih infekcija koje su vrlo često imale smrtonosni ishod.

Krajem 1929. godine objavljuje u jednom naučnom časopisu svoja eksperimentalna dostignuća, tvrdeći da je penicilin veoma efikasan lijek, da nema neželjenih posledica i da ga organizam izuzetno dobro podnosi. Njegova očekivanja da će članak izazvati veliko interesovanje u domaćim i međunarodnim naučnim i stručnim krugovima nijesu se ispunila. Reakcija praktično nije ni bilo.

Suočen sa nerazumijevanjem i neprihvatanjem njegovih ideja i praktičnih naučnih dostignuća, Fleming umoran i iscpljen i mentalno i materijalno, primoran je da prekine eksperimente sa penicilinom. No, pomoć mu  stiže od imućne Sare Elroj, sa kojom se oženio. Gospođa Fleming nesebično pomaže svog supruga, omogućivši mu svojim velikim bogatstvom i razumijevanjem nastavak rada na eksperimentu – penicilinu. Ali, i nju izdaje strpljenje. Fleming je gotovo danonoćno u laboratoriji a stručni i naučni krugovi nikako da prihvate njegova dostignuća. Ogorčen i napušten od svih Fleming 1938. godine svoj životni san – penicilin ostavlja po strani uvjeren da je sav dotadašnji trud bio uzaludan. Dvije godine kasnije hemičar dr Ernest Čejn, biografi kažu „pukim slučajem“ saznaje za rad Fleminga. Veoma zainteresovan za nova saznanja zajedno sa profesorom Huardom Florijem nastavlja zajednički rad tamo gdje je Fleming stao.Ubrzo obavještavaju Fleminga i tako se formira izvanredan naučni složni tim. Eksperiment na proizvodnji penicilina se nastavlja uz vidne uspjehe ali i sada bez ikakve pomoći i neophodnog razumijevanja domaće stručne i naučne javnosti. Pomoć i razumijevanje našli su u SAD. Početkom 1943. godine, poslije niza testova, u Americi je počela proizvodnja penicilina, što je omogućilo masovnu primjenu ovog, za mnoge bolesnike, spasonosnog lijeka.

Fleming, Flori i Čejn su 1945. godine dobili Nobelovu nagradu za medicinu.

Sve do kraja života Fleming je bio obasipan mnogim priznanjima i počastima, ali on je i dalje, skromno, kakav je i bio, nastavio da se bavi svojim naučnoistraživačkim radom. Na račun penicilina se nije obogatio, jer ga je predao čovječanstvu za dobro svih ljudi. Čak ga nije ni patentirao kao svoj pronalazak. Ali su zato moćne farmaceutske korporacije zgrnule milijarde.

O Flemingu još nešto. Iako naučnik bio je i  aktivni sportista. Vrlo dobro je igrao stoni tenis, kriket i golf, aktivno učestvovao na konjičkim takmičenjima i bio zapažen šahista.

Robert Koh, Luj Paster i Aleksandar Fleming, tri velikana medicinske nauke, čitav svoj život su posvetili proučavanju mikroorganizama, izazivača mnogih zaraznih bolesti, koje su bile pogubne za čovječanstvo. Njihovim radom i rezultatima rada zadužili su i zadivili čitav svijet.

A šta se dogadja danas?

Korona virus, taj podmukli, jednoćelijski mikroorganizam, veličine oko 0,1 mikron, ili stohiljaditi dio santimetra, zavladao je zemljom planetom prouzrokujući pandemiju koja je iz osnova promijenila uobičajeni način života miliona ljudi, izazvala ozbiljne zdravstvene probleme i brojne ekonomske, socijalne i političke poteškoće. Ljudi se osjećaju kao u karantinu, nesigurni, mnogi ostaju bez posla, krediti porodični i lični se gomilaju, računi razni redovno dolaze, broj umrlih u svijetu prešao je jedan milion, neizvjesnost i strah sve su veći.

Pandemija ili „ moderna kuga“ kako je već neko nazvao, je promijenila predstavu o svjetskom poretku i njegovoj stvarnoj snazi, ne samo materijalnoj nego i duhovnoj, i razotkrila slabosti razvijenog svijeta, posebno njegovog zdravstvenog sistema. Na jednoj strani su milionski vrijedni oprema i prostor i vrhunska, za ogroman broj ljudi nedostupna medicinska usluga, a na drugoj korona virus hara, a za zaštitu od njega nije bilo dovoljno maski, rukavica, alkohola, asepsola, zaštitnih odijela…

Tokom ove pandemije čula su se mnoga mišljenja, sugestije, savjeti, preporuke od više ili manje značajnih ličnosti. Značajna je konstatacija španske naučnice na početku korona infekcije u Španiji, kada nije bilo dovoljno ljekara i drugog medicinskog osoblja, a nedostajalo maski, rukavica, ljekova, raznih hemikalija… :“Fudbalerima dajete milion eura mjesečno, a biolozima 1800 evra, i sada tražite kako da se izliječite od korone. Idite kod Kristijana Ronalda i Leonela Mesija,oni će vam naći lijek.“ Njena ogorčena poruka snažno je odjeknula planetom zemljom.

A šta čovjek da radi i kako da se bori s ovim problemom?

Proći će korona. Prolazile su i mnogo teže „korone“ i zastrašujuće pandemije poput one, Španske goznice – Španjolke (1917-1920) koja je u tri talasa odnijela oko 50 miliona ljudskih života. A do tada biti oprezan, čuvati se i ozbiljno shvatiti i prihvatiti preporuke istinskih stručnjaka. Treba se okrenuti sebi, svojoj porodici naročito, prijateljima. Družiti se. Jer čovjek je društveno biće i u njegovoj prirodi je biti i živjeti s drugima. Jeste da je u ovoj situaciji  mnogih, manje ili više ili sasvim opravdanih zabrana  i odluka (nošenje maski, fizička i socijalna distanca) vrlo teško naći način za druženje. Ne postoji recept niti formula, ali postoji imperativ koji nalaže da čovjek individualno i samoinicijativno traži razuman i prihvatljiv način da se druži s drugima.  U protivnom, potraje li ovo korona zlo i „on line“ druženje, šta će ostati od čovjeka i njegovog društvenog bića?

Nerazumnu, kadkad suludu potrebu za materijalnim dobrima i enormnim bogaćenjem usmjeriti ka duhovnim vrijednostima, živjeti jednostavno, zadovoljiti se s malim stvarima, jer se u njima skriva ljepota života. Radovati se životu. Uzeti dobru knjigu. Drugim riječima iz temelja promijeniti odnos prema mnogim, danas nametnutim bezvrijednim vrednostima koje pogoduju sveukupnom stanju u kome se nalazimo.

Iako je korona virus veliki i složen problem, današnja struka i nauka će ga, zasigurno, riješiti prije ili kasnije. Mada, ne bi bilo na odmet prisjetiti se Roberta Koha, Luj Pastera i Aleksandra Fleminga.