DR RUŽA RIP IZ SOMBORA TRAGIČNO NASTRADALA U KOLAŠINU
Mala mens, mala animus. (Zla misao – zlo srce.)
„Latinski citati”, ur. Albin Vilhar
U „Medicalu”, april 2011. godine, piše da je Arsenije Škatarić, rođen u selu Mataguže, kraj Podgorice, strijeljan kod Zagreba 5. septembra 1941. godine, zbog revolucionarne aktivnosti. Njegova supruga Desanka Radovanović, rodom iz Banjaluke, kategorički je odbila život i slobodu -nije htjela da se odrekne supruga. Sličnu sudbinu doživjela je dr Ruža Rip. Ruža je rođena u Bezdanu, somborski kraj. Kada je njen vjerenik Milutin Lakićević poslije kapitulacije Jugoslavije krenuo za Crnu Goru, ona nije htjela ostati u Beogradu. Milutin je poginuo maja 1942. godine na Sinjajevini. Proglašen je za narodnog heroja.
Prije Milutinove pogibije, Ruža je, pri odstupanju partizana iz Kolašina, zarobljena u mjestu Crkvine kod Kolašina. U borbi između partizana i četnika poginulo je 29 boraca i rukovodilaca, među kojima i Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović. Kao vjerenica Milutina Lakićevića, kao komunista i Jevrejka, Ruža je utamničena u četničkom zatvoru u Kolašinu. Poslije pet dana zatočenja, presudom četničkog vojnog suda, osuđena je na smrt vješanjem, zajedno sa djevojkom Đurđom Vlahović. Milorad Bulatović, u poemi „Stratištima u pohode”, poetski je prikazao njihovu smrt.
…Požurićeš, do varoši, ako stigneš, Ružu i Đurđu sa vješala dako skineš. Bez rana su, one će vam okov skidat, Ružica će vam, doktorica, rane vidat…
Dr Ruža Rip i Đurđa Vlahović, nijesu bile borci, da su nekoga ubile, a ipak su osuđene na smrt, ne strijeljanjem nego vješanjem. Pretpostavlja se da su se sudije odlučile za takvu presudu jer su znale i poštovale Član 73 Zakonika knjaza Danila iz 1855. godine kojim se propisuje: „Ako je žena bila kriva za smrt muža, osuđivana je na smrt kao i drugi ubojica, samo žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani.”
Jedna od prvih odredaba Ženevske konvencije bilo je proglašenje neutralnosti sanitetske službe. Sanitetsko osoblje, koje je imalo zadatak da pronalazi, prikuplja, prenosi i njeguje ranjenike i bolesnike, imalo je zaštitu i poštovanje i kada su stupali u dodir sa neprijateljem i kada su bili pod vlašću neprijatelja. Čak su i osobe koje su upravljale sanitetskim ustanovama i vojni sveštenici imali zaštitu i poštovanje u ratu.
Na Petom kongresu ljekara Crne Gore, održanom 1977. godine, dr Branko Zogović je rekao da je dr Roza (Ruža Rip, iako u to vrijeme nije bila živa) bila izabrana u počasno predsjednštvo Kongresa ljekara partizana održanom u Bosanskom Petrovcu 1942. godine. To je jedina žena ljekar, partizanka, koja je, kako je dr Zogović objasnio, u toku rata 19411945. godine bila obješena. Vlast koja je odredila da se ljekarka liši života nije poštovala ni pravila Ženevske konvencije iz 1864. godine, ali ni pravila Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca.
Prof. Dragiša Rašović, istoričar, piše da je dr Ruža previjala ranjenike koji su bili ozlijeđeni u bici na Pljevljima, 1. decembra 1941. godine. Pratila ih je do Partizanske bolnice na Žabljaku. Bilo je to nježno, mladoliko žensko biće. Čitala je knjigu i u zatvoru. Odbila je ispovijest i vezanje očiju i sama je namakla omču oko vrata i odgurnula dasku ispod nogu. Pričalo se u Kolašinu da su ljudi plakali kad su gledali njeno vješanje i da su joj sudije nudile slobodu da se odrekne vjerenika i Partije i počne da liječi četnike. Nije pristala. Kao načitana i obrazovana ljekarka, bila je svjesna da je erotsko-romantičarska i ideološka ljubav odredila takav njen put. Zato je i smrt lakše podnijela.
Piše: doc. dr med. sc. Božo Vuković
Add comment