Promjene koje se zahtijevaju i sprovode u ovoj oblasti svojevrsna su evolucija transformacije kvaliteta zdravstvene usluge na globalnom nivou. Ovaj proces je, u osnovi, i po svojim konceptualnim polazištima, sveobuhvatan i aktivan. On je doslovno pokrenuo ogromnu energiju i otvorio brojna pitanja o načinima primjene. Ovaj aktuelni trend toliko je dinamičan da poprima snagu radikalnih promjena, jer je proces poboljšanja medicinske usluge u znatnoj mjeri ubrzan i prosto nametnut, bez prava da se u njemu ne učestvuje, da se nečije učešće u njemu odloži, ili, pak, da se kroz njega prođe sa izvjesnom zadrškom ili zakašnjenjem.
Gdje je u tome Crna Gora?
Da bi bili u trendu, a nama su puna usta kvaliteta, totalnog kvaliteta, internih provjera, eksternih provjera, akreditacije, indikatora, smjernica, protokola itd. Sve se svodi na onu Do-manovićevu „držali se govori i čitale knjige o privredi, a niko nije ništa sijao”. Uozbiljimo se. Ne radi se ovo zbog ispunjenja zahtjeva EU. Na primjer, zemlje Južne i Centralne Amerike, među kojima ima i onih najsiromašnijih, akreditovale su zavidan broj zdravstvenih ustanova, da ne govorimo o razvijenim zemljama, pa i zemljama u okruženju. Na primjer, Bosna i Hercegovina ima respektabilan broj akreditovanih domova zdravlja i bolnica. Srbija isto, o Hrvatskoj da i ne govorimo.
Ministarstvo zdravlja usvojilo je nekoliko važnih dokumenata od kojih ćemo nabrojiti neke:
• Zakon o zdravstvenoj zaštiti i njegove izmjene i dopune
• Strategiju razvoja zdravstvene zaštite u Crnoj Gori
(2003),
• Master plan razvoja zdravstvene zaštite u periodu 20052010,
• Master plan razvoja zdravstva Crne Gore za period 2010-2013. godine,
• Strateški plan razvoja zdravstvenog osiguranja do 2011. Sva ova dokumenta dobro su napisana, ali veoma malo je realizovano u praksi. Kvalitet medicinske usluge na nezadovoljavajućem je nivou, što je pokazalo i sprovedeno istraživanje.
Za sprovođenje zacrtanih zakona i strateških dokumenata treba prvo volja da se oni realizuju, pa poslije i znanje, kojeg objektivno iz ove oblasti nema mnogo. U zdravstvenim ustanovama formiraju se timovi koji treba da ocijene kvalitet odnosno zadovoljstvo korisnika, a standardi iz kojih slijede indikatori na osnovu kojih se ovo može riješiti ne postoje.
Svrha postojanja zdravstvenog sistema jeste zdravstvena usluga, a izlaz iz tog procesa je zadovoljan korisnik. Ako je zdravstvena usluga svrha postojanja zdravstvenog sistema, onda je treba mnogougaono posmatrati i dekomponovati na više djelova od kojih opet svaki ima elemente koje treba analizirati i po mogućnosti poboljšavati. Preduslov za unapređenje kvaliteta usluga u zdravstvu jeste da se prepoznaju potrebe za unapređenje sistema i usklade sve aktivnosti i procedure sa prepoznatim potrebama.
Unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite duboko je povezano i sa bezbjednošću pacijenta. Bezbjednost pacijenata je zapravo sama srž kvaliteta i potrebno je da postoje politike i procedure za smanjenje rizika od neželjenih događaja i incidenata za korisnike, davaoce usluga i zaposlene. Ovo pitanje je tijesno povezano i sa pravima pacijenata na zdravstvenu zaštitu i može imati, pored zdravstvenih, i šire pravne implikacije. Posebno treba imati u vidu da se kroz standarde tretiraju pitanja upravljanja rizikom u zdravstvenim ustanovama, da se uvodi obaveznost prijavljivanja medicinskih grešaka, odnosno incidenata, da se propisuje klinički audit (klinička revizija), da menadžment treba da definiše indikatore, da zdravstveni profesionalci treba da razviju vodiče za kliničku praksu, koje su zasnovani na naučnim dokazima itd. Kroz standardizaciju se pravima pacijenta poklanja izuzetna pažnja.
Pod kvalitetom zdravstvene usluge podrazumijeva se obučeno osoblje, standardizovanost usluge, prevencija, smanjivanje rizika u radu, ef kasnost i efektivnost u postavljanju dijagnoza i sprovođenje terapijskih procedura, široka kultura i komunikacija. Najkraće rečeno, to je skup mjera kojima se rješavaju zdravstveni problemi pacijenta. Kvalitet usluge mora se razmatrati na nivou zdravstvene ustanove (menadžmenta) i na nivou osoblja koje realizuje uslugu.
Treći princip ISQua (International Society for Quality in Health Care) odražava sljedećih 9 dimenzija kvaliteta usluge:
• Pristupačnost,
• Prikladnost,
• Osposobljenost,
• Kontinuitet,
• Efektivnost,
• Efikasnost,
• Odgovor na potrebe korisnika,
• Sigurnost i
• Održivost.
Svaka od ovih komponenti može se dalje dekomponovati i analizirati. Ispunjenjem zahtjeva koji odavde proizilaze dobiće se kvalitetna medicinska usluga koja ispunjava standarde u medicini (ISO, ISQUa…) kod koje je pacijent korisnik usluge u centru pažnje. Standardi i normativi zdravstvenih usluga određuju ko, kako, gdje i u kojem vremenu, kojim materijalom, aparatom i opremom treba da obavi određenu medicinsku proceduru. Njihovo prihvatanje i sprovođenje predstavlja nov organizaciono-tehnološki proces koji u znatnoj mjeri doprinosi efikasnosti i kvalitetu pružanja zdravstvene zaštite.
U narednim brojevima ovog časopisa otvorenog za aktuelne trendove biće analizirane navedene dimenzije usluge ponaosob, kako bi stručna javnost imala uvid u kompleksnost medicinske usluge i zahtjeve koje je potrebno ispuniti.
Piše: prof. dr sc Rajko Šofranac
Dodajte komentar