Narkomanija i mladi : preventivni rad

Prekomjerna upotreba droga je veliki problem savremene civilizacije sa kojim se suočavaju gotovo sve zemlje, među kojima je i Crna Gora. Najčešće pogađa djecu i omladinu u najosjetljivijoj životnoj dobi, u periodu adolescencije, što potencira preventivne aktivnosti kroz pronalaženje metoda kojima se podiže nivo svijesti u smislu stvaranja distance u odnosu na psihoaktivne supstance.

Preventivni rad je neophodno stalno razvijati i unaprijeđivati, jer je liječenje često dugotrajno, neizvjesno i skupo (ne samo u materijalnom smislu). U svakom slučaju, mnogo je bolje i korisnije spriječiti da se pojava desi, nego se baviti njenim posljedicama. Jedna od najznačajnijih preventivnih aktivnosti je podizanje nivoa znanja o drogama radi eliminacije zabluda i predrasuda, razvijanja sposobnosti traženja pomoći, sposobnosti pomaganja drugima i prihvatanja sopstvene i kolektivne odgovor­nosti. Kroz preventivne aktivnosti, pored institucija sistema koje se bave ovim problemom, Kancelarija za prevenciju bolesti zavis­nosti i organizacija civilnog društva, koje se u posljednje vrijeme vrlo posvećeno bave ovim problemom, neophodno je na adekvatan način podići nivo saradnje sa roditeljima i porodicom, školskim ustanovama, medijima itd.

NARKOMANIJA JE VELIKI PROBLEM PORODICE

Narkomanija je društveni, zdravstveni, ali i ogroman porodični problem. Ovo najbolje shvataju oni roditelji koji su prošli ili prolaze dramu zato što je njihovo dijete zavisnik od droge. Ako je jedan član u problemu, to se reflektuje na cijelu porodicu, koja se često ne snađe u novonastaloj situaciji, ne reaguje na vrijeme, ili vjeruje da zavisnik sam može prevazići situaciju u kojoj se našao. Kao posljedica takvog stanja dolazi do narušavanja unutarporodičnih odnosa, često se ulazi u međusobna optuživanja ili samooptuživanje.

Kada je narkomanija u pitanju ne postoji tip porodice koji je potpuno zaštićen. Čak ni ona porodica koja je potpuno skladna, koja funkcioniše na pravi način, u kojoj se njeguju odnosi poštovanja i povjerenja, nije u potpunosti zaštićena. Ovakva porodica je jedino u prednosti kada se otkrije problem, jer reaguje brže i efikasnije od drugih.

Jedan od problema porodice koja se suočava sa zavisnošću jeste i stigmatizacija okoline koja se često negativno odražava na odluku da se ode na liječenje. Narkomanija nije samo problem porodice koja se suočava sa njom. Ona opterećuje i roditelje čija djeca nijesu zavisnici, jer žive u strahu od buduće štete.

Programi prevencije narkomanije treba da se baziraju na unapređenju saznajnog, socijalnog i emocionalnog razvoja mladih, putem razvojno prilagođenog informisanja o vrstama droga i njihovom uticaju na zdravlje čovjeka. Značajna pažnja se mora posvetiti i roditeljima u smislu razvijanja njihovih vještina i znanja u cilju uključivanja u preventivni rad i podsticanja djece i omladine da usvoje zdrave stilove života. Takođe, neophodno je da se u porodici grade odnosi povjerenja i bliskosti, jer to uvijek daje dobar rezultat.

Mi danas imamo više tipova i podtipova porodice, od kojih su 3 najdominantnija. Prvi je tradicionalna („rigidna”) porodica, drugi je moderna („haotična”) porodica i treći je fleksibilna porodica. Rigidna porodica pokušava da zadrži patrijar­halni način vaspitanja potomstva. U takvoj porodici djeca se osjećaju zaštićeno, ali ne i dovoljno slobodno da traže pomoć od roditelja uvijek kada im je porebna. Drugi tip porodice, koji takođe nije poželjan, jeste „haotična” porodica. To je ona porodica u kojoj svako živi svoj život, svi su nezavisni, nema potrebne blisko­sti između članova porodice. Znači, svako je svijet za sebe, porodica nije homogena, funkcionalna cjelina, nije ono što bi trebalo da bude. Fleksibilni tip porodice, koji je preporučljiv, je onaj gdje postoje bliske veze među članovima porodice. Svi učestvuju u odlučivanju, tako da se kod djece razvija osjećaj odgovornosti. Djeca su u takvoj porodici uvažena, što potencira osjećaj sigurnosti i pokreće pozitivnu energiju. Komunikacija u ovoj porodici je neposredna, prirodna i otvara široke mogućnosti adekvatne socijalizacije. Ovakva porodica i kada se nađe u probl­emu, mnogo je sposobnija od ostalih da ga prevazđe.

Dakle, roditelji treba da imaju uvid u navike svoje djece, da reaguju na pravi način i u pravo vrijeme. Rigidne mjere nikada ne daju dobar rezultat. Roditelj treba da bude sjenka svoje djece, koja ih „prati”, ali ne i opterećuje. Da bi se postigao željeni rezultat, u preventivni rad treba da budu uključeni svi subjekti društva. Uloga medija je od izuzetnog značaja, jer oni profilišu javnost, utiču na navike, informišu i što je u ovom slučaju veoma bitno, upozoravaju. Potrebno je intenzivirati preventivni rad kroz sve mehanizme koji su na raspolaganju u društvu. To je ulaganje u budućnost koje uvijek ima smisao i suštinu.

Starosna granica, u odnosu na prvo iskustvo sa drogom, je pomjerena. Ne tako davno bila je 16, a sada je 14 godina. S tim u vezi, preventivne aktivnosti treba usmjeriti na niže razrede osnovne škole. Djevojke čine 1/5, a po nekim istraživanjima % populacije zavisnika. Prije 7-8 godina, broj djevojaka koje su imale iskustvo sa drogom, bio je potpuno zanemarljiv.

Najčešći razlog za uzimanje droga je radoznalost, potreba da se popravi raspoloženje i društvo u kome se mladi kreću. Veliki broj učenika srednjih, ali i osnovnih škola koji su imali iskustvo sa drogom, sam kreira svoje slobodno vrijeme. Porodica bi trebalo da bude uključena i ima uvid u kreiranje slobodnog vremena svoje djece, napočito u osnovnoškolskom uzrastu.

Učenici koji su imali iskustvo sa drogom mnogo se manje, u odnosu na ostale, bave sportom. Bavljenje sportom značajno smanjuje rizik za ulazak u problem zavis­nosti. Sport je zdrava alternativa kada je narkomanija u pitanju.

Mladi koji su imali kontakt sa drogom lošiji su učenici od ostalih. Skloniji su izostajanju sa nastave, manje planiraju budućnost kada je školovanje u pitanju i u mnogo manjem procentu u odnosu na ostale smatraju da je školovanje značajan faktor napredovanja u životu. Promi­jenjen odnos prema školi ili obavezama tog tipa, može biti signal ili upozorenje roditeljima da se nešto dešava i da sa više pažnje „prate” svoje dijete.

Učenici koji su imali iskustvo sa drogom, više nego ostali imaju i problem autoriteta u porodici i društvu. Na pitanje ko je autoritet u njihovoj porodici, često odgovoraju: – Autoritet sam ja. To govori o permisivnom vaspitanju, o prezaštićenosti djece i o tome da su uloge u porodici promi­jenjene.

Ovi učenici se manje od stalih povjeravaju nekome iz porodice, a više drugovima. To ukazuje na činjenicu da u porodici ne postoji dovoljan stepen bliskosti i povjerenja. Takođe, materijalni status porodice i školska sprema roditelja nijesu u vezi sa problemom narkomanije. U riziku su i materijalno stabilne i porodice koje žive u oskudici, kao i one u kojima su roditelji visoko obrazovani, ili su na nižem stepenu obrazovanja.

Roditelji najčešće ne znaju da su njihova djeca imala problem sa narkomanijom. Dešava se i da neki od njih bježe od problema, ne želeći da se suoče sa istinom da je njihovo dijete zavisnik. Upravo to može biti razlog da se u proces odvikavanja krene kasnije nego što bi trebalo.

Veliki broj učenika, naročito onih koji su imali kontakt sa drogom, smatra da se nije teško osloboditi zavis­nosti. Razmišljaju po principu da je za to dovoljna njihova odluka. Značajan broj učenika droge dijeli na opasne i manje opasne. Nedopustivo je česta izjava da marihuana nije opasna. Međutim, ona može izazvati psihičku i fizičku zavisnost. Opasnost je i u činjenici da se često počinje sa marihuanom, a onda pređe na neke druge droge.

Ako bi pokušao da se oslobodi zavisnosti, veliki broj zavisnika ne bi se obratio roditeljima. U pitanju je strah ili nedostatak povjerenja. Roditelji najčešće saznaju za sklonost svoje djece, tek kada je zavisnost u poodmakloj fazi.

Autor: mr Branka Tanasijević, sociolog