Antraks-crni prišt

0
236

Antraks je zarazna pripljepčiva bolest. Javlja se češće kod domaćih životinja nego kod čovjeka, koji se u najvećem broju slučajeva i zarazi do bolesne životinje. Na zaraženom mjestu kod čovjeka, na koži se javlja čir, mrke boje, koji je još Hipokrit nazvao “crni prišt”. Osim što se antraks ispoljava kao lokalno oboljenje na koži, on se može javiti i u obliku otekline ili u vidu plućnog, crijevnog antraksa i kao “antraksna sepsa”

U Crnoj Gori je rijetka pojava ovog oboljenja od kada se sprovodi sistematska vakcinacija domaćih životinja, i od kako se leševi uginulih životnija pravilno zakopavaju.

Ranije su ljudi pravili odjeću i obuću od kože domaćih i ulovljenih životinja, dok se sirova koža korisitla u vidu obloga za skidanje temperature i za liječenje bolova u zglobovima i le­đima.

Doktor Krisitjan Barnard (Christiaan Barnard), južno­afrički hirurg, koji je prvi izvršio presađivanje srca s čovjeka na čovjeka, ispričao je novinaru doživljaj iz prakse, da su i u Južnoj Africi bolesnici liječeni oblogama od sirove kože. U monografiji ” Kako da odbranite svoje srce” (NIP ” Dnevnik,” Novi Sad, 1974.) dr Barnard piše: “Izvadio sam normalno srce iz jedne djevojke koja je stradala u saobraćajnoj nesreći i presadio ga u grudi Luisa Vaškanskog, čovjeka za koga u ono vrijeme moje “najbolje”, nije bilo dovoljno dobro.” Dr Barnard je opisao šta ga je podstaklo da uradi presađivanje srca. Kao dežurni ljekar primio je teškog bolesnika i pokušao da ga spasi: “Sam Bog mi je svjedok kako sam se borio, učinio sam sve što je bilo napisano u udžbenicima i probudio sam sve one za koje sam mislio da bi mi mogli pomoći, ali na nesreću bez rezultata. Pacijent je umro oko 9 ujutru, baš kad je Sam Berman (šef) obavljao vizitu. Uzbudjen i potišten, detaljno sam ispričao Samu sve što sam učino da bih pacijenta održao u životu, završavajući nesrećnom rečenicom samosažaljevanja: “Žao mi je, učino sam sve što sam najbolje mogao”. Sam me je pažljivo slušao, stisnutih usana. Bio je to njegov uobičajeni način, besprekoran i zamišljen. Kad sam završio, stavio mi je do znanja, da ne trpi da mu osoblje dolazi na posao neobrijano. Sem toga, Barnarde,” – dodao je hladno- “nemojte biti odviše licjemreni. Bolje recimo da vaše “najbolje” nije bilo dovoljno dobro.”

Nakon senzacionalnog presađivanja srca, Barnarda je novinar zamolio da mu odgovori na pitanje da li je prije toga, nekoga spasio od sigurne smrti. Barnard je odgovorio potvrdno.i kazao kako je to uradio. Dok je bio mlad ljekar, došli su po nje­ga da ukaže pomoć jednom farmeru. Farmer je imao obostranu upalu pluća i visoku temperaturu. Barnard je kod bolesnika ostao čitavu noć, da mu na svaka četiri sata daje kristalni penicillin. Kako bolesniku temperature nije padala, farmerova supruga je predložila doktoru da primijene seljački lijek, da zakolju kozu i da njenom kožom obaviju grudi bolesnika. Barnard joj je odgo­vorio, da će ako za koji časak temperature ne padne, i to učiniti. Budući da je temperatura pala, nije bilo potrebe da se koza žrtvuje. Zato je Bardnard mogao reći da je nekoga spasio sisgurne smrti, a u ovom slučaju to je bila koza.

Ova anegdota podsjeća da su se naši bolesnici nekada liječili oblogama od sirove kože. Zbog proboda, sijermi, bolova u leđima, bolesnik bi otišao kod kožara da mu odsiječe komad sirove kože, koje bi potom stavio na bolno mjesto. Ni jedan ni drugi nijesu predpostavljali da ta koža može biti od bolesne životnije. Umjesto da izliječi jednu bolest, bolesnik bi dobio dru­gu, crni prišt.

Nakon ustanovljene dijagnoze bolesnik je ispričao svoj način liječenja sirovom kožom.

Dr Kristijan Barnard monografiju završava riječima: “Svojom jedinstvenom vizijom života i njegovih vrijednosti Fran­cuzi su rekli: “Il n'y a que leprovisore qui dure” (” Samo je privre­menost trajna”.) Kod nas smisao izrečenog glasi: “Život mjeren trenucima je dug, a mjeren godinama kratak.”

 

Piše: doc. dr med. sc. Božo Vuković