Farmaceuti primjenjuju profesionalne standarde

– Znanje i sposobnost farmaceuta su sada usmjereni na pacijenta, a ne samo na lijek. Osnovni preduslovza dobij anje kvalitetne zdravstvene zaštite koju pruža farmaceut je razvoj kompetencija. Visok nivo stručnog znanja nije sam po sebi dovoljan da bi se jedan stručnjak smatrao kompetentnim. Razvoj kompetencija podrazumijeva dinamički spoj znanja, vještina, iskustva, ali i stavova pojedinca, pa ova tema postaje fokus istraživanja svjetskih autoriteta, kako u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji tako i u Svjetskom udruženju farmaceuta. Sam model procjene razvili su britanski stručnjaci 2005. godine, a Globalni okvir za procjenu i razvoj kompetencija sastoji se iz tri grupe stručno-naučnih kompetencija – stručne kompeten­cije, kompetencije organizacije i upravljanja, te lične i profesionalne kompetencije – kazala je Gusinjac, objašnjavajući da model sadrži ukupno 20 kompetencija sa 101 specifičnim poka­zateljem.

Indikatori kvaliteta

U sklopu konferencije održana je radionica u kojoj je predavanje održao Majk Rouz iz Čikaga, predsjednik Akreditacione agencije za kontrolu kvaliteta edukacije u farmaciji, koja djeluje pri Svjetskoj farmaceutskoj organizaciji. Prezentaciju je održala i dr. scipharm. Arijana Meštrović, hrvatski ekspert i pred­sjednica stručnog Odbora za svjetski kongres pri Svjetskoj farma­ceutskoj organizaciji.

Prema riječima Arijane Meštrović kvalitet se definiše kao količina i oblik upotrebne vrijednosti nekog proizvoda i usluge, pa kada se to primijeni na apotekarsku djelatnost znači da kvalitet čini korist koju neko ima od apoteke, odnosno usluga koju u njoj dobija.

– Standardi u zdravstvenom sektoru podrazumijevaju postojanje kliničkog informacionog sistema u primarnom zdravstvu, te u bolničkim informacionim sistemima, zatim nadzor nad distribucijom ljekova i farmaceutskim otpadom, te preven­tivne programe. Prvi indikatori kvaliteta koji se odnose na apoteku su strukturni, a govore o tome kako je apoteka strukturirana, odnosno ima li dovoljno farmaceuta za recepturom, te ko radi koji posao. Farmaceut ne treba samo da piše narudžbe, već da razgovara sa pacijentom i pita ga, recimo, koje ljekove troši, čega se boji, kakav mu je šećer, kakav pritisak itd. Drugi su procesni indikatori, a oni se tiču načina na koji rješavamo probleme u nedostatku farmaceuta ili pri donošenju odluka. Na kraju su ishodni indikatori koji pokazuju da li možemo reći da su naši pacijenti sigurni, zdravi, da imaju bolju zaštitu i preventivu – objas­nila je Meštrović, ističući da indikatori moraju biti naučno utemeljeni, validirani za apoteku, te takvi da ih možemo interpreti­rati, moraju biti mjerljivi, ne smije ih biti previše, trebaju biti specifični, realno dostižni i važni za pacijente.

Kao indikatore kvaliteta farmaceutska njege, ona je navela odnos broja farmaceuta i broja pacijenata, kontinuirano usavršavanje u području apotekarske usluge, izdavanje ljekova, vrijeme posvećeno pacijentu, savjetovanje, uzimanje i revizija medikacijske istorije, dokumentovanje uočenih nus pojava, inter­akcija, intervencija, interprofesionalna saradnja, samoliječenje, praćenje ishoda terapije i dodatne usluge i kontrolna mjerenja. Farmaceutska njega predstavlja farmaceutovo “odgovorno pružanje sigurne i racionalne terapije pacijentu”. To je, ističe Meštrović, profesionalna djelatnost u kojoj apotekar preuzima odgovornost za pozitivan ishod terapije ljekovima.

– Kada se svi ti indikatori zbroje apoteka može imati niski, srednji i visoki kvalitet. Postoji Svot katalog, iz kojeg možemo izabrati šta želimo testirati i, koristeći ga, vidjeti kakvi su indikatori koji pokazuju kvalitet apotekarske usluge. Prvi indikator u Svot analizi je snaga, zatim slabosti, mogućnosti i prijetnje. U njemu se brinu za sigurnost pacijenata, ili za utemeljenost kliničke odluke, odnosno, oni pokazuju kako i na temelju kojih vrijednosti trebamo birati analgetik, omegu ili probiotik. Postoje i drugi katalozi, koji ističu različit broj indikatora kvaliteta. Portugalski, recimo, ima 34 klinička indikatora – kazala je Meštrović, ističući da su načela i postulati kliničke farmacije prepoznati kao znanstveni temelj za intervencije apotekara u liječenju. – Koncept kliničke farmacije do kraja razjašnjava ulogu farmaceuta u procesu pružanja zdravstvene zaštite. Farmaceutska njega opravdava osnovnu namjenu i svrhu postojanja kliničke farmacije – podrazumijeva različite načine saradnje zdravstvenih stručnjaka pri kojima se znanost i praksa mogu povezati u brizi za pacijenta – zaključila je Meštrović.

Gosti iz regiona

Skupu crnogorskih farmaceuta prisustvoval su i predsjednici farmaceutskih komora zemaljaa iz okruženja – Dragana Jovanović iz Srbije, Miran Golub z Slovenje, Bistra Angelovska iz Makedonje i Besim Muzaći s Kosova.

Kontinuirani profesionalni razvoj CPD

Majk Rouz imao je bogato iskustvo u praksi jer je bio bolnički, i farmaceut u apoteci, a glavno polje interesovanja sada mu je kvalitet edukacije.

Profesionalna edukacija farmaceuta mora biti dugoročna i takva da uvijek prati promjene u praksi, a jedino takva omogućiće kontinuiran profesionalni razvoj. To je suština CPD koncepta (Kontinuirani profesionalni razvoj) – neprekidna edukacija, koja je strukturirana da podrži stalan razvoj farmaceuta i farmaceutskih tehničara.

– Kontinuirana edukacija unapređuje rješavanje problema i kritičko mišljenje, te njegovu primjenu u farmaceutskoj praksi. CPD model predstavlja dugoročni proces aktivnog učešća u edukativim aktivnostima koje pomažu osobama da se razvijaju i u konti­nuitetu zadrže kompetencije, povećaju profesionalnu praksu, te da uspiju da dostignu ciljeve svoje karijere. CPD koncept se može predstaviti kao krug u čijem središtu trebaju da budu pisane bilješke (portfolio) koje je farmacut vodio tokom prakse, i njihovo pregledanje i razmatranje. Četiri elementa kružne strukture koja su u međusobnoj i interakciji sa središtem obrazovnog kruga su: razmišljanje, plan, učenje i evakuacija. Razmišljanje podrazumijeva da farmaceut uvijek razmatra svoju tekuću i buduću praksu, određuje potrebe i ciljeve profesionalnog razvoja. Plan je razvijanje ličnog plana učenja, kako bi postigao namjeravane ishode. Učenje je primjena plana korišćenjem pogodnih metoda, dok se u evaluaciji razmatraju ishodi i eikasnost svake aktivnosti učenja i ono šta neko želi ili treba da uradi u budućnosti – objasnio je Rouz, ističući da je svrha kontinuirane edukacije farmaceuta i drugih zdravstvenih profesionalaca da pomognu održanje i poboljšanje zdravlja pacijenata, te obogate svoje zdravstvene karijere.

CPD mora biti biti približavanje, a ne proces, i oni koji uče moraju biti u potpunosti angažovani kako bi maksimalizovali ishode. Samousmjeravajuće učenje, poručio je Rouz, omogućava kompetencije, zahtijevano znanje, osposobljenost, držanje i vrijed­nosti.