Palijatvna terapija se bavi ublažavanjem patnji. Pored medicinskih, podrška pacijentu i porodici mora biti i psiho-socijalna i emotivno-duhovna. Što je društvo siromašnije, to je ovaj tip potpore slabiji i tegobe terminalno bolesnih, koje uvijek prate i patnje njihove porodice i bliskih osoba su veće. Pokret za palijativno liječenje tegoba je osnovan krajem 60-tih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji. Ovaj pokret je na nivou bolnica, domova zdravlja, jedinica kućne njege i specijalnih ustanova. U timovima je poželjno da budu ljekari specijalisti interne medicine, specijalisti opšte/porodične medicine, srednje medicinsko osoblje, psiholozi, socijalni radnici, sveštena lica…
Svaka teška bolest ima svoju terminalnu fazu koja se najčešće dešava kod starijih osoba, mada ni jedna životna dob nije pošteđena i nisu samo tumori u pitanju. Tegobe koje ovi pacijenti osjećaju su veoma različite i najčešće su: – bol različitog stepena i lokalizacije; – smetnje sa disanjem; – smetnje sa ishranom, stolicom i mučninom; – otežano kretanje; – nesanica; – strah i pridružene psihičke tjeskobe.
Zbog ekonomskog momenta, ovo je kod nas veoma zapostavljena grupa pacijenata. Reforme zdravstvenog sistema koje su u toku, veoma malo ili ni malo ne prepoznaju značaj palijativnog liječenja, iako će ovakvih pacijenata u budućnosti biti još više. Palijativno liječenje je najbolje obavljati u kućnim uslovima, gdje se pacijenti osjećaju najprijatnije. Ipak je neophodno da se omogući, prema potrebi na kraće vrijeme, hospitalizacija pacijenta. Kod ovakvih bolesnika neminovno dolazi do pogoršanja tegoba koje se ne mogu rješavati u kućnim uslovima, već zahtijevaju stacionarno liječenje na nekoliko dana. Za takve intervencije, pored ostalih zdravstvenih ustanova, su idealni stacionari domova zdravlja, kojih u Crnoj Gori ima pet, i koji se uglavnom neracionalno i bez pratećih sadržaja (kadrovskih, laboratorijskih itd) koriste za liječenje raznih akutnih stanja, i ako za ta stanja u Crnoj Gori postoje zdravstvene ustanove koje su opremljene da ih uspješno rješavaju (koronarne, metaboličke, neurološke jedinice, centri za trauma itd).
Kako pokušaj formiranja regionalnih centara nije uspješno završen, treba ponovo razmotriti značaj približavanja medicinskih timova pacijentima, od kućnog liječenja pa do tercijarnog nivoa. Palijativna terapija kod hroničnih i terminalno bolesnih pacijenata je od velikog značaja. Ova brojna grupa pacijenata treba maksimalnu podršku društva u cjelini. Stanje je takvo da su oni uglavnom briga porodice, I.D. , jedinica kućnog liječenja i patronaže, i ina žalost, najčešće jedinica hitne medicinske pomoći. Većina poziva jedinici HMP-a se odnosi upravo na ovakve pacijente a zbog pogoršanja njihovih osnovnih tegoba.
Davanjem većeg značaja palijativnoj terapiji omogućiti će se da rečenica “žao nam je, uradili smo sve što je u našoj moći, vodite pacijenta da umre kod kuće” bude stvar prošlosti.
Prim. dr Sabahudin Pupović, spec. interne medicine
Dodajte komentar