Prehrambeni aditivi – Postoje li rizici po zdravlje ?

0
622

47-aditiviPotreba za korišćenjem prehrambenih aditiva javila se usljed promjene načina življenja. Moderna prehrambena indus­trija proizvodi namirnice koje, da bi se oblikovale, održale ili privukle kupce, moraju sadržati prehrambene aditive. Prehram­beni aditivi se namjerno dodaju namirnicama namijenjenim za široku potrošnju, uz tačno odrađena pravila.

Savremeno doba donijelo je revoluciji u pogledu asorti­mana prehrambenih proizvoda na tržištu. Svi proizvođači, zarad prestiža, bolje konkurentnosti i većeg profita, trude se da postojeće proizvode obogate novim svojstvima, kao i da asortiman prošire novim i za potrošače atraktivnijim proizvodima.

Doslovno značenje riječi aditiv podrazumijeva dodatak. Pod aditivima se podrazumijevaju supstance koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnica, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namjerno, zbog tehnoloških i senzorskih svojstava. Dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tokom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja. To su nenu-tritivne supstance koje se namirnicama dodaju namjerno i u malim količinama, kako bi se popravio njihov izgled, aroma, tekstura i održivost. Većina je označena takozvanim E brojem, opšteprihvaćenom oznakom u Evropskoj uniji, ali i u ostatku svijeta. On služi kao potvrda toksikološke evaluacije i klasifikacije pojedinog aditiva. Oni koji nemaju E broj (arome i enzimi) označavaju se na drugi način, dok aditivi bez bilo kakve oznake pripadaju grupi pomoćnih sredstava u procesu proizvodnje.

Neki aditivi su prirodnog porijekla, kao na primjer: vitamin C, beta-karoten, pektin, karagenan i dr., dok su drugi sintetička hemijska jedinjenja tačno poznatog sastava.

Često se postavlja pitanje jesu li aditivi iz prirodnih sirovina „sigurniji” od aditiva sintetizovanih hemijskim putem? U osnovi, ta razlika ne postoji, jer su aditivi koji se nalaze u prirod­nim sirovinama kao i aditivi sintetizovani hemijskim putem, podvrgnuti kontrolisanom hemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.

Aditivima se ne smatraju hemijska onečišćenja (teški metali, nemetali, ostaci pesticida, mikotoksina i sl.) kao ni supstance koje se dodaju radi poboljšanja nutritivne vrijednosti namirnica (vitamini, minerali i sl.) i kuhinjska so.

Mora se napomenuti da propisi kojima se prehrambeni aditivi određuju nijesu identični u svim zemljama svijeta, pa su tako i naši propisi kompilacija propisa Evropske unije i Kodeksa alimentarijusa (WHO/FAO). Različitost propisa proizilazi iz bazičnog zakonodavstva o hrani svake zemlje, koji se oblikovao na sličan, ali ne identičan način. Tek javljanjem trgovačkih udruženja različitih zemalja ta se zakonodavstva nastoje uskladiti, mijenjajući i propise o hrani.

Prema Pravilniku o kvalitetu i drugim zahtjevima, aditivi su razvrstani u 22-ije kategorije: boje, konzervansi, antioksidansi, kisjeline, regulatori kisjelosti, zgušnjivači, stabilizatori, emulgatori, emulgujuće soli, sredstva za želiranje, humektanti, sredstva za dizanje tijesta, učvršćivači, sredstva protiv zgrudvavanja, pojačivači arome, sredstva protiv stvaranja pjene, sredstva za glaziranje, sredstva za tretiranje brašna, propelenti, zaslađivači, sredstva za povećavanje zapremine, modifikovani skrobovi.

Aditivi i njihove mješavine mogu se dodavati namirni­cama uz sljedeće uslove:

• Da su toksikološki ispitani; • Da su uključeni u pozitivne liste pravilnika o prehram­benim aditivima; • Da je njihova upotreba tehnološki opravdana; • Da se njihovim dodavanjem ne smanjuje prehrambena vrijednost namirnica; • Da se njihovim dodavanjem ne stvaraju toksični produkti u namirnicama tokom prerade, čuvanja i upotrebe; • Da se mogu identifikovati i utvrditi njihova količina u namirnicama, osim ako nijesu uklonjeni ili razgrađeni u okviru tehnološkog postupka.

O upotrebi aditiva izjasnili su se i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) i donijeli temeljna načela upotrebe aditiva:

1. Aditiv se ne smije koristiti radi prikrivanja nedostataka u procesu proizvodnje, odnosno služiti za falsifikovanje kvaliteta u svrhu obmanjivanja potrošača. 2. Upotreba aditiva u proizvodnji osnovnih namirnica ili namirnica koje se sezonski konzumiranju mora biti ograničena. 3. Aditivi ne smiju nepovoljno uticati na hranljivu vrijed­nost namirnica i njihovih sastojaka. 4. Aditivi ne smiju nepovoljno uticati na zdravlje po­trošača.

Dakle, dodavanje prehrambenih aditiva nužan je tehnološki postupak pri industrijskoj proizvodnji hrane. Takođe, ni novim zakonom o organskoj proizvodnji ne isključuje se upotreba aditiva, čime se priznaje nužnost upotrebe pri industri­jskoj proizvodnji. Upravo zbog tog namjernog dodavanja aditiva u hranu, pažnja i briga o onome što se dodaje posebno su izraženi. Jasno deklarisanje dodatih aditiva, kao i stalna kontrola kako čistih aditiva, tako i njihovih mješavina i aditiva u namirnicama, daje sigurnost da to nije „siva zona”. U Crnoj Gori o tome brine veći broj stručnjaka, kako u industriji, tako i u Ministarstvu zdrav­lja. Prate se sva zbivanja iz područja aditiva u svijetu i primjenjuju priznate norme. Nikome ko se odgovorno bavi brigom za zdravlje ljudi ili ko proizvodi namirnice nije u interesu da pusti nešto u široku potrošnju sa znanjem da to šteti potrošaču. Takođe, nikome nije u interesu da spriječi da se ljudi hrane na način kako to žele. Isto tako, nikom upućenom nije u interesu da plaši ljude i izaziva nesigurnost na bazi površnih i slobodnih procjena.