Poremećaj iz spektra autizma je vrlo složen neurorazvojni poremećaj koji zahvata sve aspekte dječje ličnosti (komunikacija, motorika, ponašanje i učenje). Pojam autizam u psihijatriju uvodi E. Bleuer 1911. godine, a autistični poremećaj prvi opisuje američki psihijatar L. Kanner 1943. godine. Posljednjih godina je prevalenca ovih poremećaja u porastu. Na sreću , od 2014. godine nema porasta. Prema svjetskim podacima iz 2016. godine smatra se da jedno od 68 djece zadovoljava kriterijum za spektar autističnih poremećaja. Ne postoje tačni podaci koliko je oboljelih u Crnoj Gori i Srbiji, jer nema registara koji će dati precizne podatke. Autizam ranije nije bio ni precizno definisan, pa s jedne strane imamo djecu koja jako otežano funkcionišu, dok druga imaju samo blage smetnje u socijalizaciji. Ono sto je zapažanje stručnjaka iz te oblasti jeste da je takve djece sve više i da su brojni razlozi za to: dijagnostički kriterijumi su sada znatno prošireni i napravljena je jasna razlika šta je spektar autističnih poremećaja, a šta lice ometeno u razvoju i lice sa mentalnom retardacijom. Takođe su sada i bolje razvijene službe i sve je više stručnjaka koji se razumiju u ovu pojavu ali nauka jos uvijek traga za pravim biološkim razlogom i zašto je broj ovakve djece u porastu. Brojna istraživanja su pokazala da mnogi faktori sredine utiču na pojavu ovih poremećaja, kao što su aerozagađenje, upotreba pesticida, organofosfata i drugih štetnih jedinjenja. Činjenica da sve stariji postajemo roditelji takođe može biti uzrok, jer što je otac stariji veća je vjerovatnoća da se dijete rodi sa nekom od razvojnih smetnji. Neke studije pokazuju da ukoliko trudnica uzima valproate ili antidepresive češće se rađaju djeca sa razvojnim smetnjama. Medjutim, važno je naglasiti da je u vrlo malim procentima pokazana veza između tih faktora i nastanka smetnji a da u 90% slučajeva i dalje ne znamo uzrok. Autizam se pojavljuje 4-5 puta češće se kod dječaka nego kod djevojčica. U nekim je porodicama 50–100 puta češći nego u opstoj populaciji, što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji.
U osnovi svih teškoća osoba s PAS (poremećajima autističnog spektra) su unutrašnje kočnice koje stoje na putu uspostavljanja socijalne interakcije (nezainteresovanost ili slabije zanimanje za igru i druženje s drugima), verbalne ili neverbalne komunikacije (izostanak govora ili zaostajanje u govoru, doslovno shvatanje, drugačije razumijevanje), mogućnosti imaginacije (suženi interesi, neobične aktivnosti i ponašanja, ponavljajuće i stereotipne radnje) te senzorne integracije. Naime, djeca s autizmom vide, čuju i osjećaju, ali te utiske teško sklapaju u smislenu cjelinu, pa se stoga povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost. Stoga osobe s autizmom imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, sposobnosti i problema s kojima se svakodnevno bore, a što se odražava na njihovo ponašanje koje može biti vrlo neobično. Prvi rani znak autizma koji se uočava kod beba starosti 4-5 mjeseci jeste neuspostavljanje kontakta očima. To ujedno predstavlja i prvi biomarker koji pokazuje da će dijete razviti neki od poremećaja. Kasnije se javlja nezainteresovanost za igru, odsustvo razvoja govora, odsustvo interakcije sa roditeljima, neodazivanje na poziv. Neki od znakova su nemirne nesanice s autoagresivnim pokretima ili mirne nesanice bez plača uz otvorene oči, postojanje ranih i jakih anksioznosti (iracionalna plašljivost), emocionalna hladnoća i odbijanje tjelesnog kontakta, smanjen interes za igračke, a naglašen interes za igre ruku pred očima koje mogu trajati satima, čini se da se ne odaziva na svoje ime (dok će npr. na drugi zvuk istog intenziteta reagovati).
Apsolutno ne postoji nikakva veza između MMR vakcine i autizma. Jedino što ih povezuje je vrijeme kad se vakcina prima i kad se poremećaji ispoljavaju, a to je u 2. godini života.
Autizam je hronično stanje i od ključnog značaja je prepoznati ga na vrijeme i rano intervenisati. Liječenje je multidisciplinarno, uključuje dječje psihijatre, psihologe, logopede, defektologe, trapeute, druge edukatore i kasnije nastavnike. Porodica ima ključni značaj u pružanju podrške jer su osobe sa autizmom divni ljudi i ne postoji primjer da je osoba sa autizmom nekom nešto loše učinila. Oni zavise od roditelja, društva, da li će prepoznati njihove potrebe i da li će za njih nešto učiniti. Zato je zadatak svih nas, društva u cijelini da poboljšamo funkcionalnost djeteta sa autizmom.
Dr Jelena Šćekić, specijalizant urgentne medicine
Klinički centar Crne Gore
Dodajte komentar