Najčešći siptomi u hipotireoidizmu su: umor, malaksalost, usporenost, bezvoljnost, emocionalna labilnost, pospanost, nepodnošenje hladnoće, zaboravnost, teškoće sa koncentracijom, depresija, slabiji apetit, porast u tjelesnoj težini. Koža je blijeda, suva, zadebljala. Kosa opada, javljaju se blago oticanje oko očiju i periferni edemi. Pacijenti mogu imati usporen rad srca, blagu hipertenziju i porast nivoa holesterola u krvi, oslabljen sluh, zatvor, poremećaj menstruacionog ciklusa.
Dva su najčešća uzroka hipotireoidizma. Prvi je rezultat prethodne ili još uvijek aktivne zapaljenjske bolesti štitaste žlijezde koja oštećuje veliku masu tireoidnih folikulskih ćelija, zbog čega one nisu sposobne da proizvode i deponuju hormone. Najčešći oblik je autoimunski hronični tireoiditis koji se još naziva Hašimoto tireoiditis, prema japanskom patologu Hakaru Hašimotu koji ga je prvi opisao početkom prošlog vijeka. Drugi najčešći razlog za nedovoljnu tireoidnu funkciju jesu posljedice terapije različitih tireoidnih oboljenja. Liječenje mnogih tireoidnih bolesti vrši se hirurškim uklanjanjem dijela ili cijele žlijezde. Kao posljedicu toga dobijamo hipotireoidizam.
Poseban značaj ima liječenje ovog stanja u trudnoći i dječjem uzrastu, kada nedovoljno praćenje i terapija mogu da imaju ozbiljne posljedice na ovu najvulnerabilniju populaciju (od gubitka ploda, preko smanjenja inteligencije, zaostajanja u rastu i razvoju…).
Povećana funkcija štitaste žlijezde
Hipertireoidizam je medicinski izraz koji označava skup simptoma i znakova koji nastaju zbog viška tireoidnih hormona proizvedenih u tireoidnom tkivu, tj. u samoj štitastoj žlijezdi. Višak tireoidnih hormona u organizmu koji izaziva neželjene (toksične) efekte može da nastupi i zbog uzimanja tireoidnih hormona u vidu tableta. Nalaz povišene koncentracije tiroksina u krvi, hipertiroksinemija, laboratorijski je termin i ne znači da se radi o bolesti. Tumačenje rezultata, dijagnozu i terapiju treba ostaviti stručnom licu tj. endokrinologu.
Iako ima mnogo različitih uzroka hipertireoidizma, većina simptoma koje pacijent osjeća su slični, bez obzira na uzrok. Zbog pojačanog metabolizma, bolesnik često ima utisak veće toplote u okolini, koju drugi ne primjećuju, i gubi na težini iako ima pojačan apetit. Tjelesna težina nekada može da dovede do zabune jer neki bolesnici dobijaju u težini, bilo zbog pojave otoka (zadržavanja vode), ili zato što zbog pojačanog apetita zaista unose više kalorija nego što pojačan metabolizam uspijeva da ih razgradi. Bolesnici sa hipertireoidizmom se žale na izrazit zamor, čak i u jutarnjim satima, mišićnu slabost koja nekada ometa kretanje i, naročito, ustajanje iz čučnja. Uprkos zamoru, ove osobe obično imaju problem sa spavanjem. Zapaža se izrazit i fini tremor šaka, koža je topla i vlažna, srčani rad je ubrzan, ne usporava se ni kada osoba spava ili kada učini dubok udah (što pravi razliku između distonije i hipertireoidizma). Iako se često opisuju preskoci u srčanom radu, ekstrasistole nisu uobičajene ako je srce prethodno bilo zdravo. Fibrilacija, treperenje pretkomora i potpuno nepravilan srčani rad češća su osobenost hipertireoidizma starijih osoba. Kada je hipertireoidizam izražen i dugo traje, bolesnici se žale na osjećaj nedostatka vazduha, tešku mišićnu slabost i bol u grudima.
U cilju ranog otkrivanja i prevencije ovih bolesti, edukacije Ijekara i razmjene iskustava, Endokrinološka sekcija Crne Gore, s gostima iz Srbije: profesorom Božom Trbojevićem i drugima, namjerava da 20.4.2012. u Baru održi skup. Pokrovitelji će bitifarmaceutska kuća „Merck”, Ljekarska komora Crne Gore i Ministarstvo zdravlja.
Očne promjene u Bazedovljevoj (Grejvsovoj) bolesti javljaju se kod oko 50% bolesnika koji imaju ili su imali hipertireoidizam. Oko 10% bolesnika sa očnim promjenama koje u potpunosti odgovaraju Bazedovljevoj bolesti nikada ne razviju hipertireoidizam. Razlozi za pojavu ili uzroci za povezanost hipertireoidizma i očnih promjena nisu poznati. Očna bolest u hipertireoidizmu, kao i Bazedovljeva bolest i Hašimoto tireoiditis, spadaju u grupu autoimunskih poremećaja.
Karcinomi štitaste žlijezde su najrjeđe bolesti štitaste žlijezde. Većina njih sporo raste. Smrtnost je niska, kao i postoperativne komplikacije, posebno kod dobro diferentovanih karcinoma (papilarni i folikularni). Priroda čvora se može dokazati ultrazvučnom dijagnostikom, scintigrafijom kao i citološkom punkcijom. Liječenje ovih bolesti sprovodi se ljekovima, radioaktivnim jodom, operacijom, a to sve zavisi od tipa bolesti.
Bolesti štitaste žlijezde su u najvećem broju slučajeva lječive i izlječive, ali, ako se ne liječe, mogu da dovedu do teških poremećaja i smrti.
Piše: dr Valentina Kalinić, spec.endokrinolog, Udruženje za borbu protiv dijabetesa „Plavi krug”, Bar
Add comment