Deveta Medikal konferencija:
Prikazom slučaja pacijenta iz prakse prof. dr Mira Samardžić započela je opis višedecenijskog iskustva sa terapijom hormonom rasta. U nizu izazozova koje inovacije neminovno nose, potrebi za provjerom i verifikovanjem, svakako se skriva komplikovani put do pouzdanog terapijskog sredstva. Tako je bilo i sa primjenom hormona rasta kod djece koja su rođena mala za gestaciono doba, a ostala su niskog rasta i nakon četvrte godine života.
Prezentovani slučaj bio je veoma uspješan. Već poslije 3 godine terapije, djevojčica je postigla projektovanu visinu u odnosu na visinu roditelja. Terapija je, po svjedočanstvu prof. dr Samardžić, prošla bez komplikacija i neželjenih događaja a stečeno iskustvo korišteno je u daljoj praksi. Sa 17 godina djevojčica je bila visoka 167 cm, a bez terapije bila bi visoka 146 cm.
Prof. dr Samardžić je u okviru stručne prezentacije na Devetoj Medikalovoj konferenciji podsjetila 10% djece koja su rođena sa malom težinom ili dužinom za gestaciono doba imaju tendenciju da ostanu mali ukoliko nisu nadoknadili rast do 4. godine života. i da je 2003. European Agency for Evaluation of Medicinal Products dala dozvola za korišćenje hormona rasta u terapiji te djece. U februaru 2006. hormon rasta je prvi put uključen u Crnoj Gori po toj indikaciji.
Istorija terapije sa hormonom rasta počinje davne 1956. godine. Tada je ovaj hormon izolovan iz hipofize mrtvih i negdje odmah poslije toga počeo da se koristi u terapiji djece sa teškom deficitom hormona rasta različitih uzroka. Međutim, to nije bilo rješenje pošto je za 1 gram hormona rasta bilo potrebno oko 700 hipofiza. Značajan događaj poslije toga bio je 1972. kada je razjašnjena biohemijska struktura hormona rasta, i 1979, kada je kloniran gen za ovaj hormon. Od 1981. humani hormon rasta počinje da se proizvodi rekombinantnom DNK tehnologijom. Kao vektor za sintezu rasta poslužila je E.coli. Biotehnologija na bazi genetičkog inženjeringa omogućana doslovno neograničenu proizvodnju hormona rasta. Od 2006. na tržištu su i biosimilari, koji se razlikuju u odnosu na originalne hormone.
Ukazujući na indikacije za primjenu hormona rasta (deficit hormona rasta, djeca niskog rasta koja su rođena mala za gestaciono doba, Tarnerov sindrom, hronična bubrežna insuficijencija idiopatski nizak rast i dr.) prof. dr Samardžić je prezentovala i studijske podatke. Trideset pet godina iskustva primjene hormona rasta i respektabilan broj slučajeva (83 000) ukazuju na efikasnost i bezbjednost ove terapije odnosno medicinu zasnovanu na dokazima.
Bezbjedan profil liječenja
Iako primjena hormonske terapije, pogotovu u populaciji najmlađih pacijenata, iziskuje oprez i stalno preispitivanje , danas se, nakon 35-godišnjeg iskustva u liječenju i opsežnog studijskog materijala, s puno prava može reći da je terapija hormonom rasta bezbjedna. Ovo je posebno značajno kad je riječ o dokumentovanju neželjenih događaja.
Oni su rjeđe primijećeni kod djece koja su rođena mala za gestacionu dob u odnosu na one koji imaju Tarnerov sindrom ili bubrežnu insuficijenciju. U studijama su najčešće prijavljivani neželjeni događaji tipa infekcija gornjih respiratornih puteva, glavobolja, infekcija uha i sl. događaji koji nemaju nikakve veze s terapijom . Nije dokazan povećan rizik od recidiva malignih tumora i leukemije, niti rizik od razvoja novih maligniteta. Veća učestalost neželjenih događaja kod pacijenata sa organskim deficitom hormona rasta u odnosu na one sa idiopatskim nedostatkom, po tvrdnji prof. dr Samardžić, nema veze s terapijom , već sa osnovnom bolešću. Kod odraslih se kao neželjeni događaji obično javljaju: retencija tečnosti, artralgija, odstupanje u nekim laboratorijskim nalazima, influenca like simptomi i glavobolja. Nema dokaza da se povećava rizik od smrtnog ishoda.
Vrijeme započinjanja terapije hormonom rasta nakon završenog liječenja intrakranijalnih tumora zavisi od više faktora i treba ga individualizovati. Taj period može biti 3 mjeseca kod djece sa radiološki dokazanim stabilnim kraniofaringeomom, koji imaju značajan poremećaj rasta i metaboličke poremećaje , do najmanje 5 godina kod odraslih sa istorijom solidnog tmora kao što je rak dojki.
U vezi s rizikom od razvoja maligniteta kod odraslih, neki dokazi još nijesu razjašnjeni jer nema dovoljno podataka ali je jasno da postoji kardiovaskularni benefit, naročito kod pacijenata nakon 65 godina, nakon zračenja, i kod pacijenata sa izolovanim deficitom hormona rasta.
Prema dosadašnjim iskustvima, primjena hormona rasta, kako poručuje prof. dr Samardžić, kod odraslih i djece je bezbjedna za prihvaćene indikacije i preporučene doze.
Anita Đurović
