U osnovi svakog oboljenja leži neka greška u ishrani

0
358

Piše: prim. dr Ljiljana Žižić

Gojaznost je zdravstveni, a ne estetski problem, jer prekomjerna tjelesna težina predstavlja uvod i veliki je riziko faktor za nastanak niza hroničnih nezaraznih bolesti, a u prvom redu to su srčana, odnosno kardiovaskularna oboljenja, dijabetes, osteoporoza, reumatske i bubrežne bolesti.

Prekomjerna tjelesna težina je inicijalna kapsula koja može da potpomogne da se brže razviju ta oboljenja. Jedan naučnik, koji se bavio razvojem nutricionističke nauke u 16. vijeku, rekao je da, ma ko bio otac neke bolesti, nepravilna ishrana je majka. Okrenite kako god hoćete, u osnovi svakog oboljenja leži neka greška u ishrani.

Gotovo svako oboljenje u svom nekom segmentu zahtijeva i neke korekcije u ishrani. Znači, uz ljekove koje ordinirajući ljekar daje, treba uvijek napraviti i neke korekcije u ishrani koje će da potpomognu da ti ljekovi bolje djeluju i da dođe do izlječenja. Zato, iako kod naroda postoji mišljenje da je dijetetika samo mršavljenje, riječ je o mnogo široj oblasti koja obuhvata i dijetoterapiju, odnosno hranu kao lijek, i dijetoprofilaksu, odnosno hranu kao prevenciju za nastanak određenih bolesti.

Nutricionistička nauka se bavi prvenstveno gojaznošću, koja predstavlja velik problem kod stanovništva u Crnoj Gori. Nije mali procenat ni onih koji imaju malu tjelesnu težinu, bilo  da je riječ o klasičnoj anorekciji ili pothranjenosti. Ali, čitav niz oboljenja u osnovi ima neki nedostatak – deficit gvožđa, koji kao posljedicu ima anemiju, deficit joda, usljed čega dolazi do oboljenja štitaste žlijezde… Međutim, i suficit određenih komponenti u ishrani dovodi do nekih oboljenja, primjera radi, povećan unos posljedica toga je oštećenje krvnih sudova.

Gojaznost je izuzetno veliki problem u svijetu, koji treba hitno rješavati. U našim uslovima, gojaznost postaje sve veća. Neka istraživanja koja su rađena 2008. godine pokazala su da otprilike polovina našeg stanovništva ima znake prekomjerne tjelesne mase ili prosječne gojaznosti. To je vrlo zabrinjavajuće. Posebno su zabrinjavajući rezultati istraživanja koja su rađena kod djece, a koji su pokazali da otprilike svako peto dijete ima znake prekomjerne tjelesne težine, a da čak 13 odsto djece, obuhvaćene istraživanjem, ima čak i zdravstvene posljedice, a to je povišen  krvni pritisak. Da ne pominjem krivu kičmu. Sve to može biti  posljedica prekomjerne tjelesne težine. Istraživanje koje je sprovedeno kod djece predškolskog uzrasta pokazalo je da 13,5 odsto njih ima znake prekomjerne tjelesne težine.

Širenje problema gojaznosti nastalo je usljed mijenjanja nekih navika u životu. Naša djeca se danas jako malo kreću. Ne sjećam se da je u moje vrijeme neko išao taksijem u školu, ma koliko mu škola bila daleko. Sada djeca nerijetko koriste taksi prevoz kako bi otišla na, što se kaže, „pet koraka od kuće“. Vrlo malo se kreću, a i ako se kreću, onda idu „nogu pred nogu“, čime ne troše energiju unijetu hranom. Djeca su se svojevremeno igrala u dvorištu, što danas nije slučaj, nego vrijeme provode ispred kompjutera, igraju igrice po cio dan, gledaju crtane  filmove na televiziji, a uz to, stavi im se činija grickalica, da se lako zabavljaju. Davno je rečeno, nikada ne treba jesti uz neku drugu aktivnost, gledanje televizije, čitanje novina ili slično, jer se tada mnogo više pojede. Znači, nema  fizičke aktivnosti dovoljne da se energija koja se unese potroši kako bi se održala normalna tjelesna težina.

I kod odraslih su slični problemi – sve češće koristimo nove tehnologije za komunikaciju, previše gledamo televiziju do kasnih večernjih sati, večeramo kasno… Sat prije ponoći nije vrijeme za večeru, nego za spavanje. Večera treba da bude do 20, odnosno najkasnije do 21 čas u ljetnjem periodu. To su sve  naše greške koje nas postupno vode u gojaznost. Nekada su se  zdravstveni problemi javljali kod ljudi od 55 godina, a sada ima tridesetogodišnjaka sa povišenim krvnim pritiskom, ali i onih koji dobiju infarkt.

Fizička aktivnost ne znači otići jednom nedjeljno u teretanu, već ona treba da bude svakodnevna. Imam običaj da kažem svojim pacijentima da ne idu u prvu prodavnicu da kupe nešto, već da prošetaju do šeste radnje. Preporučuje se sat šetnje, jer nakon pola sata počinju da se tope masti u organizmu. Šetnja je nešto što svakom odgovara, jer ne možemo svi da radimo vježbe ili da idemo u teretanu. Ljeti se posebno preporučuje plivanje. 

Kao još jedan od uzroka gojaznosti je i promjena načina života. Majka više nije oko 14 časova kući da da ručak djetetu, već oko 17-18 časova, kada joj se završava radno vrijeme. Ta djeca praktično svaki dan jedu brzu hranu, koju mi zovemo namir nice velike energetske gustine jer su nabijene kalorijama. Pritom, vrlo često se izbjegava doručak. Istraživanje koje smo svojevremeno radili kod školske djece, na uzorku većem od 4.000 mališana, dobili smo podatak da više od trećine njih nikad ne doručkuje, a doručak je najvažniji. U blizini škola se nalazi veliki broj prodavnica, u kojima djeca kupuju brzu hranu ili grickalice. Ta hrana nema ni biološku, ni nutritivnu vrijednost. Sve to djecu vuče u gojaznost. U nekim zemljama su uvedeni zakonski propisi, kojima je zabranjeno da se u okolini škola, na udaljenosti od oko 300 metara, nalaze radnje brze hrane ili sličnih nekvalitetnih namirnica. Međutim, kod nas se one nalaze skoro u školskom dvorištu.

Problem predstavlja i što ljekari nerijetko olako daju opravdanje djeci da ne pohađaju nastavu  fizičkog vaspitanja, što nije dobro. Barem to   treba iskoristiti, kako bi se djeca bavila sportom. Ne moraju da budu vrhunski sportisti, neka budu posljednji u nizu, samo neka se bave nekom  fizičkom aktivnošću.

Po med i maslinovo ulje u prodavnicu, a ne na pijacu 

Maslinovo ulje, koje je bogato omega 3 kiselinama, ne treba   termički obrađivati, već ga koristiti kao hladno za salate, jer  jedino tako ima efekat. Njega ne  treba koristiti za prženje. To je  velika kulinarska greška. Prednost dajem maslinovom ulju u prodavnicama, a ne onom na  pijaci, koje nije prošlo sanitarnu kontrolu. Isti slučaj je i sa medom, takođe veoma kvalitetnom namirnicom,  koja, pored ostalog, ima i  antibiotska svojstva.

Sve namirnice koje koristimo mogu da se smjeste u piramidu ishrane, koja obuhvata sedam grupa. Bazu piramide  čine žitarice i proizvodi od žita. One su osnova, ali to ne znači da cijeli dan treba da jedemo griz ili hljeb. Treba da biramo žitarice od cijelog zrna. Na taj način ishranu obogaćujemo neophodnim vlaknima i kompleksom B vitamina, koji se nalazi u omotačima zrna. Ta vlakna omogućavaju da crijeva bolje funkcionišu. Treba da koristimo integralni hljeb, pirinač, a ponekad i kukuruzno brašno i proizvode od njega. Naredne dvije grupe u piramidi ishrane su mlijeko i mliječni proizvodi, meso, riba i jaja. Treba insistirati na mliječno kiselim proizvodima i mladim sirevima, koje bi trebalo svakodnevno koristiti, a naši tradicionalni specijaliteti – punomasni sirevi, kajmak i ostale visokokalorične namirnice, ne bi trebalo da su stalno na našoj  trpezi. Osnovni princip kod pravilne ishrane je shvatiti šta je to što treba svakodnevno da jedemo. Kada je riječ o mesu, pristalica sam, kada su djeca u pitanju, kuvanog mesa, dok suhomesnate proizvode treba jesti ponekad. Što se tiče jaja, ona mogu da zamijene mesni obrok, kada je riječ o dnevnim potrebama za bjelančevinama i mineralima.

Riba bi na trpezi trebalo da se nađe barem jednom sedmično. Statistika govori da mi koristimo prosječno oko  dva-tri kilograma ribe po glavi stanovnika godišnje. Koliko je to malo potvrđuje podatak da, primjera radi, u Švedskoj i Norveškoj potrošnja ribe po glavi stanovnika iznosi od 12 do 13 kilograma. Riba je za ishranu izuzetno značajna, laka je namirnica, lako svarljiva i jako je bogata nezasićenim masnim kiselinama, mineralima i jodom. Prednost dajem pečenoj ili kuvanoj ribi, a ne prženoj u ulju i brašnu.

Nakon žitarica, mliječnih proizvoda, mesa, ribe i jaja, u piramidi ishrane slijede voće i povrće koje što više treba koristiti u svježem stanju. Neke preporuke su da treba jesti 400 grama voća dnevno, što posebno treba forsirati kod djece. Te preporuke odgovaraju i našim  nansijskim uslovima. Kada je u pitanju izbor, ne moramo da kupujemo skupo voće, nego ono što nam  je najdostupnije. Primjera radi, sada su to jabuke i mandarine, koje su prihvatljive za budžet, a korisne su. Svaka voćka ima svoju vrijednost. Jedan autor je rekao da, ako jedemo jednu jabuku dnevno, doktor nam nije potreban. Treba koristiti i nar koji, takođe, uspijeva na našim prostorima, kao i kivi. Za zimski period je voće veoma zdravo zbog vitamina C, koji je vrlo jak antioksidant i izuzetno je značajan za povećanje otpornosti organizma prema raznim infekcijama. Ali, ne treba popiti tabletu vitamina C, nego iscijediti sok od limuna ili pomorandže.

Posebno preporučujem čaj od sušenih šipuraka. Plod šipuraka ima 30 puta veću koncentraciju vitamina C nego što ga, primjera radi, ima pomorandža. Na 100 grama jestivog dijela ima više od 3.000 miligrama vitamina C što je izuzetno značajno. Vitamin C ostaje u šipuraku i kada ga osušimo. Čaj se pravi tako što se šipurak stavi u prokuvanu vodu da odstoji preko noći. Povrće, takođe, treba jesti svježe ili ga kratko termički obraditi, kako bi se zadržale sve mineralne materije i vitamini. Pored ostalog, preporučujem kelerabu, kupus, bundevu… Na vrhu same piramide ishrane nalaze se slatkiši i masnoće, što znači da treba da budu najmanje zastupljeni u svakodnevnoj ishrani.

Prim. redakcije

Prim. dr Ljiljana Žižić, prvi specijalista za higijenu i  ishranu u Crnoj Gori, ujedno je i osnivač Savjetovališta za ishranu u Institutu za javno zdravlje Crne Gore, koje se bavi problemima ishrane (gojaznost, pothranjenost, kao i sve zdravstvene tegobe koje su direktno ili indirektno povezane sa ishranom).