Opšte prihvaćeno mišljenje je da upotrebu ljekova u trudnoći treba izbjegavati, odnosno upotrebu usaglasiti sa jasnim indikacijama u svrhu poboljšanja zdravlja majke, ploda ili zajedno. Uprkos tome, određeni izvori navode da preko 80% trudnica konzumira ljekove, ne računajući vitamine i praparate gvožđa. Od toga jedna trećina su hronični pacijenti koji su ljekove konzumirali i prije trudnoće.
Kod razmatranja da li je neki lijek potreban u trudnoći, važno je da se odmjere korist i rizici primjene tog lijeka, kako za majku tako i za plod. To je moguće ukoliko poznajemo:
– kako promjene u organizmu trudnice utiču na farmakokinetiku i doziranje lijeka,
– kako bolest trudnice utiče na njeno zdravlje i zdravlje njenog ploda,
– kakvi su efekti lijeka na tok trudnoće, ishod i sam porođaj,
– da li je lijek teratogen.
Napredovanjem toka trudnoće dolazi do fiziološke adaptacije tj. promjena u tijelu trudnice u odnosu na pregravidno stanje: povećanje tjelesne mase, povećanje srčanog opterećenja tj. povećanje minutnog volumena, promjene u krvnoj slici, smanjenja koncentracije proteina, povećanja glomerularne filtracije (povećanje za 50% u prvom trimestru, u drugom 80%) i mnogi drugi faktori koji svi zajedno utiču na izmjenu farmakokinetskih parametara lijeka, kao što su apsorpcija, distribucija, metabolizam i eliminacija lijeka.
Posteljica, organ koji se stvara u trudnoći kao svojevrsna veza i barijera između majke i ploda, predstavlja jedan od ključnih faktora u krajnjem djelovanju medikamenata na plod. Većina ljekova prolazi kroz placentnu barijeru. Trajanje, količina i brzina prolaska lijeka kroz placentnu barijeru zavisi od fizičkih svojstava samog lijeka, kao što su liposolubilnost (ljekovi koji se rastvaraju u mastima lakše prolaze kroz placentu); gradijent koncentracije i stepen jonizacije molekula (više jonizirani ljekovi teže prolaze kroz placentu); veličina molekula (manja molekularna težina znači bolju prolaznost. Molekuli težine preko 1000 prolaze teško ili ne prolaze).
U odluci o upotrebi lijeka u toku trudnoće treba opreza, jer podaci o uticaju lijeka na plod nisu na zadovoljavajućem nivou. Prije uključivanja lijeka trudnici neophodno je razmisliti da li je upotreba lijeka neophodna, da li je neophodna korekcija doze i načina primjene u odnosu na pregravidno stanje; da li postoje podaci iz praktične upotrebe ili studija na životinjama i/ili ljudima.
Godine 1979. FDA (Food and drug Administration – savezna uprava za hranu i ljekove SAD) je izvršila kategorizaciju ljekova u pet grupa, vodeći se prema riziku koji svaki lijek nosi za zdravlje ploda.
Grupa A: Nema rizika za fetus (adekvatne i dobro kontrolisane studije nisu pokazale rizik u i trimestru trudnoće i nema dokaza za rizik u kasnijim trimestrima – najbezbjedniji ljekovi u trudnoći.
Grupa B: Studije na životinjama nisu pokazale rizik, ali nema odgovarajućih kontrolisanih studija kod ljudi, ili su studije na životinjama pokazale neželjene efekte primjene lijeka, a dobro kontrolisane studije na trudnicama nisu uspjele da potvrde rizik od uzimanja lijeka u prvom trimestru trudnoće.
Grupa C: Studije na životinjama su pokazale neželjena dejstva na fetusu ali nema odgovarajućih studija na ljudima, ili djelovanje na životinjama i ljudima nije ispitivano. Korist od primjene ljekova ove grupe može prevagnuti uprkos potencijalnom riziku.
Grupa D: Postoje dokazi da je lijek rizičan po plod čovjeka, ali se u nekim situacijama može upotrijebiti bez obzira na taj rizik (životno ugrožavajuća stanja ili bolesti za koje ne postoji bezbjedniji lijek ili alternativa).
Grupa X: Studije izvedene na životinjama i ljudima su pokazale da lijek izaziva pojavu fetalnih anomalija ili postoje dokazi o humanom fetalnom riziku bazirani na podacima o neželjenim efektima iz praktične primjene – najmanje bezbjedni ljekovi. Rizik jasno prevazilazi potencijalnu korist od primjene lijeka u trudnoći.
FDA klasifikacija ljekova je aktuelna i danas u većini zemalja. Ima određene nedostatke, kao što je nedovoljna količina podataka iz humanih studija; u klasifikaciju nisu uključeni ljekovi koji se izdaju bez recepta; klasifikacija je bazirana na procjeni rizika; svi novi ljekovi su automatski klasifikovani u grupu C.
U upotrebi ljekova najveći strah je svakako od teratogenog učinka. Da bi se određeni lijek označio kao teratogen, morao bi upotrebom izazvati karakterističnu deformaciju sa znakovima selektivnosti za određeno tkivo ili organ, ispoljavati efekat u određenom stadijumu razvoja i pokazati direktno proporcionalan odnos doze i učestalosti teratogenog učinka. Neophodno je poznavati tzv. kritični period organogeneze, odnosno klasični teratogeni period, koji traje od 31. do 71.dana gestacije, kada ljekovi sa teratogenim djelovanjem uzrokuju malformacije vidljive na rođenju. Upotreba teratogenog lijeka na početku tog perioda može uzrokovati oštećenje srca ili neuralne cijevi. Teratogeni lijek dat pri kraju kritičnog perioda može izazvati oštećenje nepca i uha. Nakon toga dolazi do završetka organogeneze i od tada lijek može uticati samo na rast organa. Vjerovatno najpoznatiji slučaj teratogenog uticaja lijeka je blagi sedativ Talidomid krajem 1950-ih godina, široko upotrebljavan i reklamiran u Sjevernoj Americi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugdje, kao “čudesan lijek za miran san” čijom konzumacijom je dolazilo do pojave fokomelije (nedostatak dijela ili čitavih gornjih i/ili donjih ekstremiteta). Sumnja se da je do trenutka zabrane upotrebe talidomida u trudnoći u svijetu rođeno oko 10 000 beba sa anomalijama uzrokovanih ovim sredstvom.
Add comment