Znanje pacijentima – osnova za budućnost

Dom zdravlja Podgorica i NVO Inicijativa – Snaga pacijentima, organizovali su 23. septembra seminar na temu: „Znanje pacijentima – osnova za budućnost“. Na seminaru su prisustvovali zaštitnici prava pacijenata iz crnogorskih zdravstvenih ustanova, predstavnici nevladinih organizacija i udruženja pacijenata koja se bave promocijom i zaštitom zdravlja, kao i udruženja penzionera. Sponzor skupa je bila farmaceutska kompanija Sanofi, a skup su podržale i kompanije Hoffmann La Roche, Pfizer i Novartis. Direktor Doma zdravlja Podgorica, doc. dr Nebojša Kavarić, podsjetio je da su Zakonom o zaštiti pacijenata konkretizovana prava pacijenata i precizirane obaveze zdravstvenih ustanova, te da je u Domu zdravlja Podgorica odmah po usvajanju imenovan i ombdusman. – Nedostatak komunikacije, nerazumijevanja, nedobrog odnosa, može ponekad da proizvode uskraćivanje onoga zbog čega smo mi ovdje. Izvori prava pacijenata su šarolika skupina vrlo značajnih međunarodnih dokumenata koji su karakteristični za svaku zemlju. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima kaže da svi ljudi imaju pravo na standard života koji podrazumijeva: hranu, odjeću, stan, medicinsku pomoć i odgovarajuće socijalne usluge, usko i vrlo često vezane, neophodne za održavanje zdravlja i blagostanja njega lično i njegove porodice. Zdravlje je zdravstveno, socijalno, psihičko i svako drugo blagostanje. Ljekar treba da obavlja svaki medicinski tretman čuvajući dostojanstvo, poštujući pacijenta kao ličnost, njegovu volju i prava. Prava pacijenta se tiču čovjekovog života i zdravlja, a to su vrijednosti koje prepoznaje svaki Ustav. Prava pacijenata potiču još od Hipokrata a to su: parvo na zavjesu – paravan, parvo da zna koji zadatak ima svako kod njegovog liječenja, da zna ime doktora i njegovu genezu, parvo da dobije sve potrebne informacije da bi što bolje razumio svoj medicinski problem, parvo da se sa predviđenim korakom u liječenju i testovima istog dana informiše, da zna prognozu i značaj koji za njega to ubuduće ima i parvo da zna konačno ko je nad njim preuzeo operaciju ili test i parvo da tog ljekara odbije ili promijeni – objasnio je dr Kavarić. Evropska povelja o pravima pacijenata iz 2002. godine je temeljni dokument koji obavezuje sve sisteme u Evropi koji je jedan od ključnih indikatora za ocjenu uspješnosti zdravstvenog sistema i uporedbe sistema između zemalja. Našim zakonom su proširena i konkretizovana prava pacijenata i detaljno su precizirane obaveze zdravstvenih ustanova, ljekara i medicinskog osoblja. – Tokom 2015. godine zaštitnik prava pacijenata Doma zdravlja Podgorica je dobio 751 prigovor i svi su procesuirani. Najveći broj prigovora se odnosi na organizaciju zdravstvene službe i vrijeme čekanja na zdravstvene usluge. Evidencija o prigovorima i sugestijama se uredno vodi i ova evidencija nam daje mogućnost brojnih analiza. Zdravstveni sistem nije ono što ljekari misle o njemu, već ono što misle njegovi korisnici o njemu – naglasio je dr Kavarić. Predstavnik NVO Inicijativa – snaga pacijentima, Ivan Milošević govorio je o zastupanju prava pacijenata. On je kazao da pacijenti moraju na formalan način da budu uključeni u zdravstvene projekte i zdravstvenu politiku, na državnom i nacionalnom nivou. Udruženja pacijenata, prema njegovim riječima, treba da učestvuju u odlučivanju o vitalnim pitanjima vezanim za zdravstvenu njegu. – Zastupanje prava pacijenata je proces aktivnog podržavanja ciljeva, stupanje u korist ili odbrana u vidu pacijenta ili udruženja, obezbjeđivanje informacija koje pomažu ciljeve i pomoć obezbjeđivanja zdravstvenih usluga. Pacijente može da zastupa svako ko za to ima interesa i strasti, saosjećanja, i onaj ko sebe vidi u tom pokretu. Zaštitnici pacijenata moraju biti nezavisni od institucije, sponzora i lobija bilo koje vrste. – 18. april je proglašen za dan prava pacijenata u Evropi. Nekada je pacijent bio pasivan, uplašen, neobaviješten, usamljen, nezadovoljan, a sada smatramo da je aktivan i slobodan da izrazi nezadovoljstvo, da očekuje efikasnu zaštitu svojih prava i danas je pacijent zainteresovan za svoja prava i to su ideali za budućnost – smatra Milošević. Svojim izlaganjem Socijalna i emocionalna inteligencija kao preduslov dobre komunikacije Milena Lazović, socijalna radnica i zaštitnica prava pacijenata Doma zdravlja iz Podgorice, naglasila je bitnost socijalnih i emocionalnih komponenti kao preduslova dobrih interpersonalnih odnosa. – Ljekar i pacijent su uvijek spremni na razgovor ali razvojem socijalne i emocionalne inteligencije zdravstveni radnici bi doprinijeli unapređenju odnosa na relaciji ljekar-pacijent. Pacijenti u prvi plan stavljaju simptome, dok doktori u prvi plan pažnju poklanjaju samoj bolesti, ali ne i emocijama pacijenata. Problem leži u tome što medicinsko osoblje nije osposobljeno da prodre u emotivni kompleks pacijenta. Emocije mogu da ugroze mišljenje i razumijevanje, ukoliko nisu dobro kanalisane. Pacijent mora biti obaviješten o svojim pravima, ali problem je što se emocijama pacijenta, odnosno njihovim psihološkim aspektima, ne bave doktori u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Osposobljavanje zdravstvenih radnika za različite oblike socijalnih vještina je neophodno jer oni i korisnici njihovih usluga u svakoj vrsti socijalnih interakcija razmjenjuju informacije i emocije. Kvalitet samih medicinskih usluga često se procjenjuje manje značajnim od načina na koji su one pružene, stava stručnjaka, ljubaznosti, strpljenja, empatije… Povjerenje između pacijenta i ljekara ne smije da se naruši, ljekar mora garantovati pacijentu diskreciju, poštovanje i brigu, a zauzvrat pacijent treba da vjeruje ljekaru – smatra Lazović. Andrijana Nikolić, predsjednica Udruženja multiple skleroze Crne Gore slikovito je prikazala proces emotivne tranzicije pacijenata po J.M. Fisheru, navodeći da je smisao postojanja svakog Udruženja, bez obzira na široku paletu ciljeva, ujedno uska, ali transparentna veza između misije, vizija i ciljeva koji se moraju opravdavati, odnosno da misija opravdava ciljeve, a vizija je podsticaj za razvojne faze zadatih ciljeva. Objašnjavajući proces emotivne tranzicije, napomenula je da je krajnja tačka djelovanja Udruženja multiple skleroze upravo ona gdje je prisutan i pacijent sa depresijom, označivši ovaj stadijum kao najopasniji, ukoliko se ne djeluje sugestivno na pacijenta, odnosno da bi sa svakim pacijentom trebalo ponaosob raditi već na samom početku dijagnostikovanja bolesti, kada se u njemu miješaju tjeskoba i strah. Navodeći pozitivne primjere iz prakse Nikolić je navela da je proces adaptacije na ovu bolest konstantan: simptomi MS-a dolaze i odlaze, dolaze i ostaju, tako da su podnošenje i adaptacija dio procesa. Svaki član porodice će prići ovom izazovu na svoj način, dok će interaktivna komunikacija u porodici uvećati sposobnost porodice da rade zajedno i da se suoče sa svakodnevnim poteškoćama u životu. Za osobu kojoj je dijagnostikovana multipla skleroza, poslije toliko pretraga, i nakon nagađanja o mogućem oboljenju nerva ili nečem tek prolaznom, postoji izvjesno olakšanje kad se napokon dobije dijagnoza. Međutim, nakon prividnog olakšanja, zbog uspostavljanja dijagnoze, osoba proživljava težak period u uvjerenju da je multipla skleroza posljednji udarac u „nefer“ svijetu, ispunjenom konstantnim stresom. Alternativno, kod mlađih osoba, nakon uspostavljanja dijagnoze, javlja se osjećaj teške panike i straha. Najčešće postavljeno pitanje je: „Zašto baš ja?“ „Zašto baš meni?“ Kako vrijeme prolazi, većina ljudi uspije da se pomiri sa činjenicom da imaju MS na neki njihov poseban način, gradeći samopouzdanje svakodnevno. Neki će prihvatiti da imaju MS, samo zbog toga što bi im život bio nemoguć. Drugi sebi olakšavaju tako što uče kako da razumiju i tolerišu simptome, što im pomaže da igraju produktivnu ulogu na poslu i kod kuće, dok se neki fokusiraju na pronalasku lijeka za ovu bolest. U bilo kom od ovih slučajeva, istina je da bi svaka osoba trebalo da se suoči sa svakodnevnim poteškoćama MS-e, ali isto tako nije istina da to moraju raditi sami. Simptomi MS-a dolaze i odlaze, dolaze i ostaju, tako da su podnošenje i adaptacija dio procesa. U borbi protiv MS-a preventive i liječenje mi često ne obratimo pažnju na emocionalni i psihološki stres koje ova bolest izaziva, ne samo za one koji su dijagnostikovani sa MS-om već i za porodicu i prijatelje. Važno je pomenuti da ne postoji tipična multipla skleroza, ona je individualna za svaku osobu. Cijeli tok MS-a, od prvih simptoma do faze kada učimo da živimo s njom i borimo se s tim, je veoma izazovan i zahtjevan. Suočeni sa svim ovim promjenama i problemima, nije iznenađujuće da proživljavate krizu identiteta i gubite samopouzdanje. Okolina i porodica najprije primijete ponašanje koje je „vrh ledenog brijega“, ali suština razumijevanja kojom se bave iz Udruženja multiple skleroze jeste u prodiranju do same duhovnosti oboljelog, koja se nalazi na samom dnu „ledenog brijega“. Psihosocijalna podrška oboljelima kreće upravo od duhovnosti, preko poljuljanog identiteta pacijenta, preko novih uvjerenja i vrijednosti, pa do inovativne strategije novih pogleda i mjerila u životu, kako bi se poljuljana osjećanja uravnotežila, a time i ponašanje pacijenta dobilo novi oblik. Suština Udruženja multiple skleroze je i u izdavačkoj edukativnoj literaturi, u obnavljanju tekstualnih priloga na sajtu, kao i u edukativnim radionicama, kojih je do sada održano preko trideset u svim gradovima Crne Gore gdje je zabilježen broj oboljelih veći od 10.