Prim. dr Slobodan V. Radonjić
„Ljekar mora da ima oči sokola, ruke djevice, mudrost zmije a srce lava“
(Avicena, 980 – 1037, čuveni arapski ljekar i filozof)
Paolo Mantegaca (1831 – 1910), poznati italijanski ljekar, antropolog i zdravstveni prosvetitelj, naročito mladih, svoj humanitarni rad usredsredio je na razvoj i dobrobit čovjeka i njegovu, što je moguće bolju i srećniju budućnost. Saznavši da će njegov sin da upiše medicinski fakultat i pođe očevim životnim stopama uputio mu je čuveno, poduže pismo, u kojem mu predočava šta ga sve čeka u toku teških studija a posebno šta sve u sebi nosi njegov budući, mukotrpni, odgovorni, ali iznad svega humani i plemeniti poziv ljekara.
„Sine dragi, ako toliko voliš ljudsku prirodu da bi poželio da je proučavaš i da joj se približiš, ako se ne bojiš smrada leševa, izjava o patnji i ako se ne gadiš od rana i čireva, dragi sine, ako ti nije teško da nemaš nikada ni časa potpune slobode, ako te ne ljuti ljudska neblagodarnost, ako se ne groziš od bezobrazluka neznalica, ako se ne bojiš od pomisli da odgovornost za tuđe patnje svaljuješ na svoja leđa, sine moj, ako ti nije krivo što te zovu samo onda kad te trebaju i što te zaborave odmah iza toga, …onda dobro prikupi svoju hrabrost i studiraj medicinu. …Vrijeme i rad, koji studenta medicine dovede do doktora, su najduži i najteži. A onda, kad napokon dobiješ toliko priželjkivanu diplomu i misliš da si kao mladi Eskulap stigao u mirnu luku, tek tada nailaze visoke i opasne hridi koje sa svih strana prijete tvojoj maloj lađi.
Dobar ljekar je jedan od najsrećnijih ljudi na svijetu. „On poznaje dobro i zlo,“ kao što kaže Gete u svom „Faustu.“ On poznaje zlo da bi ga suzbio, a dobro da bi ga svakom poklonio. Dobar ljekar poznaje ljude u suštini, iznutra i spolja. To služi i njegovom i tuđem dobru. On je neprijatelj bola kojeg svuda suzbija i liječi. Kako se tek osjeća srećnim kad je jednu suzu utro i zamijenio je osmijehom.
…
Kao što je ljudski organizam najsavršenija od poznatih mašina tako je isto i najmanje ispitan. Stotine i hiljade tajni čekaju svog pronalazača, stotine i hiljade nepoznatih zemalja čekaju na svoga Kolumba. Koliko tek organa, čije radnje ne poznajemo, koliko tek radnji čiji mehanizam ne razumijemo, koliko neizlječivih bolesti čekaju na svoga otkrivača.
….
Ljekar može da spase život i djetetu koje još nije rođeno. On je u stanju da jedno slabo i bolešljivo dijete pretvori u dugovječnog čovjeka.Može utopljenika da povrati u život ili da zaustavi krv što šiklja iz žila i prijeti da i život sobom odnese. Takođe, može savijenog da ispravi, mutavom govor da povrati, slijepom da povrati svjetlost dana, kao i da povrati još skupocjeniju svjetlost, svjetlost uma, onome koji ju je izgubio. U stanju je da ropac samrtnika pretvori u blaženi osmjeh srećnog čovjeka. Može gnjev i ljutnju da ućutka i da zadrži ruku samoubici. Može da produži život čovjeka i da cijelom narodu povisi vijek za milione časova. Malaričnu baru ljekar može da pretvori u plodnu i bogati njivu.
To, i još mnogo čega, dobrog i uzvišenog, može ljekar da ostvari. Pa, zar da nije ponosan ovom svojom snagom, zar da se ne raduje što vlada tolikim silama.
Ali, sine moj dragi… „Kad postaneš ljekar, nemoj kroz život da sjediš u parteru, a još manje na galeriji!“
O veličini ljekarskog poziva govorili su umni, učeni i znameniti ljudi još od davnina. Dovoljno je samo pomenuti Hipokrata:“ Ljekar je filozof, ravan bogovima.“ U ovoj mudrosti „mudraca s Kosa,“ sadržana je sva veličina, značaj, težina, specifičnost i ljepota ljekarskog poziva. Međutim, sigurno, niko nije tako opširno i detaljno opisao snažni, plemeniti lik ljekara kao Paolo Montegaca, pa je sasvim razumljivo što je njegovo čuveno pismo sinu prevedeno na mnoge strane jezike postalo nezaobilazni tekst u svim udžbenicima medicinske etike.
Čitav ovaj uvod, možda čak i dug, ima za cilj da u naslovnu temu uvede one ljekare, koji su i pored obaveza koje u sebi nosi „profesija ravna podvigu“ (Čehov), imali snagu i moć da se late papira i olovke i postanu znameniti književnici.
Anton Pavlovič Čehov ( 1860 – 1904), u svom, samo 44.godina, kratkom životu, nosio je u sebi jednu veliku ljubav i ništa manju strast. Medicinu i književnost. Otuda i njegova duhovita konstatacija da je „njemu medicina zakonita supruga, a književnost ljubavnica.“ U 24. godini završava studije medicine u Moskvi, i svoj ljekarski pozi posvećuje ponajviše siromašnom sloju stanovništva, liječeći ih besplatno, dajući im i ljekove koje je ili sam kupovao ili obezbjeđivao kod raznih donatora. Bio je to čovjek bogate duše, velikog srca pravi narodni dobrotvor. Rano je počeo da piše. Još kao gimnazijalac. Kasnije, vremenom, njegove novele, pripovjetke,kratke priče i drame, svrstavaju ga u red velikana ruske književnosti. I ne samo ruske. Posebno je značajno pomenuti njegove kratke priče, čiju bi radnju i tok neočekivano prekinuo baš tamo gdje bi za druge pisce to bio, ustvari, početak samog raspleta suštine događaja. Stavljajući tačku na neočekivanom mjestu priče, Čehov je želio da naglasi: koliko je toga što se u priči ne može iskazati i doreći, kao što je i sam život nikad dovoljno iskazan i nikad dovoljno dorečen. Napisao je 17. drama i oko 600. priča, novela, humoreski. „Galeb“, „Paviljon br. 6“, „Ujka Vanja“, “Tri sestre“, „Ivanov“, “Medvjed“ su Čehovljeve najpoznatije drame i pozorišni komadi. Tu su još i priče, pripovjetke:“Stepa“, „U sutonu“, „Dama sa psom“, “O ljubavi“ i mnoge druge.
Evo jednog inserta iz Čehovljeve pripovjetke „Ah zubi“ u kojoj slikovito i ubjedljivo opisuje osjećaj zubobolje kod glavnog junaka Sergej Dibkina: “Kao da su sam đavo i njegovi pomoćnici zasjeli u zub, pa tamo rade kandžama, zubima, rogovima. Siromahu puca glava, sviraju mu uši, zelene oči, grebe ga u nosu. Drži se objema rukama za desni obraz, trči iz ugla u ugao i dere se iz sveg glasa. – Spasite me! bjesni, udarajući nogama. Objesiću se…“
Veliki pisac, Čehov bolovao je od tuberkuloze. Kritičnog dana, u veoma pogoršanom, teškom zdravstvenom stanju, umjesto boce s kiseonikom zatražio je šampanjac. Nakon ispijene čaše otišao je u vječnost.
Mihail Bulgakov (1891 – 1949), ljekar i veliki književni stvaralac. Rođen je u Kijevu i već kao gimnazijalac pokazuje svoj raznovrsni talenat: piše pjesme, svira klavir, pjeva, crta karikature. Medicinu završava u rodnom gradu, dobivši diplomu „ljekar s pohvalnicom“. Bio je veoma uspješan doktor, sav posvećen svome pozivu. U ratnim uslovima radi kao hirurg. Kasnije nastavllja rad na mjesto upravnika Infektivno veneričnog odjeljenja bolnice u gradu Vjazmu. Bavio se i privatnom praksom kao specijalista venerolog.Posebno važan događaj dogodio mu se u toku liječenja djeteta koje je bolovalo od difterije. Naime i sam se inficirao, pa je morao da primi serum kako bi spriječio razvoj bolesti. Nastale su komplikscije, naročito jaki bolovi zbog kojih je dr Bulgakov uzeo morfijum. Najprije jednu, pa drugu pa… injekciju. Nastalo stanje opisao je slikovito u pripovjetci „Morfijum“: „Pri ubrizgavanju jednog šprica rastvora gotovo momentalno nastupa stanje spokoja, koje brzo prelazi u ushićenost i blaženstvo. I to traje svega minut – dva. I onda sve nestaje, kao da ga nije ni bilo. Počinju bol, užas, tama.“ Na sreću, uz pomoć očuha ljekara, uspio je da se oslobodi zavisnosti od morfijuma.Njegova prva supruga (ženio se tri puta) tvrdi da je jedan od razloga što je 1919. godine donio odluku da konačno prestane da se bavi medicinom bio upravo taj slučaj, da bi udaljavanjem od bijelog mantila udaljio sebe, zavisnika, od iskušenja koje je imao u lakoj dostupnosti opasnom narkotiku.
Svoje znamenito književno djelo Bulgakov je stvarao u jednom rigidnom ideološko boljševičko komunističkom sistemu, kakav je bio u Sovjetskom Savezu najvećim dijelom njegovog života. Umjetnost, književnost posebno, bila je podvrgnuta strogom nadzoru i kontroli od strane vlasti, pa ako se nije uklapala u sistemsku ideološku matricu bila je osuđena na teške posledice. Njegovi romani, pripovijetke, satire, drame, komedije libreta za opere, feljtoni, bili bi štampani pa zabranjivani, pozorišne predstave postavljane pa skidane s repertoara. *Česti materijalni problemi i nedostatak novca za osnovne životne potrebe ugrožavali su ionako krhko zdravlje velikog pisca. U više navrata tražio je dozvolu da napusti zemlju i nastavi život u inostranstvu. Uzalud. „Izgleda da će uskoro tolerancija da stigne do tog nivoa da će pametnima biti zabranjeno da razmišljaju, zato što to ponižava osjećanja glupih.“ Možda je na ovaj način Bulgakov ponajbolje odslikao doba u kojem je živio, radio i stvarao.
*Čak i u SFR Jugoslaviji.Poznati srpski reditelj Aleksandar Saša Petrović, snimio je 1973. godine film „Majstor i Margarita“(čuveni roman M. Bulgakova)kojeg su ondašnje komunističke vlasti stavile u bunker.
Iz bogatog književnog opusa velikog pisca izdvajamo „Bilješke mladog ljekara,“ jedno od njegovih prvo napisanih djela, i „Majstor i Margarita,“poslednju knjigu koju je napisao.
„Bilješke mladog ljekara“ je autobiografska pripovjetka koja govori o mladom, neiskusnom, ljekaru i njegovim počecima rada u zabačenom selu gdje je, silom prilika, prinuđen da radi vrlo složene intervencije: amputacije, traheotomiju, porođaj…Vremenom, taj neiskusni početnik, uz posvećenost životnom pozivu postaje zreo, ugledni sturučnjak. “Ljekar u svoj rad ugrađuje ljubav, brigu i toplinu… što pomaže pacijentima da se brže oporave…“kaže Bulgakov i nastavlja „ljekar je odgovoran za pacijenta.“ Ali… „ponekad nailazi na ozbiljne poteškoće. Jednostavno, bez obzira na posvećenost poslu, nemoćan je.“
„Majstor i Margarita“ je najpoznatije djelo velikog pisca i kruna njegovog stvaralačkog rada. Na njemu je radio blizu dvanaest godina, sve do svoje smrti. Prvi put je roman štampan tek 1966. godine, punih 26 godina poslije smrti autora. U romanu je „Bulgakov pisao o borbi dobra i zla u samome čovjeku, ali i u stvarnosti koja ga okružuje… To je priča o vlasti, nad kojom uvijek postoji viša vlast, te se vlast kao takva uvijek plaši, prilagođava i nema mirnu savjest“. Ali, ovo je roman i o velikoj ljubavi koja traži odanost, strpljenje i vjeru. „Na kraju će sve biti dobro, jer na tome počiva svijet“, glavna je poruka romana „Majstor i Margarita“, djela koje je Bulgakova uvrstilo u red velikih ruskih i evropskih pisaca.
Fridrih Šiler (1759 – 1805), vojni ljakar po zanimanju i poslije Getea najveći njemački pjesnik. Veoma se uspješno bavio istorjom, i bio profesor na Univerzitrtu u Jeni. Pisao je drame, balade, studije iz estetike.
Mladost mu je bila puna teškoć,a čitav, nedugi, život pun patnji. Šiler je bio šesto dijete u porodici svojih roditelja. Imao je pet sestara. Majka mu je rano umrla od tuberkuloze.I dvije sestre. U braku je imao dva sina i dvije kćerke. I jedan i drugi sin umiru sasvim mladi, a starija kćerka u nešto zrelijim godinama. Jedino ostaje mlađa, koja živi duže i uspješno nastavlja darovitost svoga oca.
Iako još od rođenja nježnog i osjetljivog zdravlja Šiler je upornim radom gradio i izgradio sebe u uglednog ljekara, književnika, filozofa, profesora, pa čak i glumca. Svoj stvaralački potencijal i trenutke nadahnuća stimulisao je na veoma neobičan, čak i čudan način. U toku rada „stavljao je noge u led,“ i „udisao miris trulih jabuka, koje je stalno držao u fioci svog pisaćeg stola.“ U svojoj 26. godini pripremio je ljekarsku disertaciju „Filozofija filozofije,“ koja zbog prilično smjelih postavki i konstatacija nije prihvaćena od strane mentora. Izuzetno marljiv, sa izvanrednom snagom volje, nastavlja da radi i uspijeva da za samo godinu dana doktorira s odličnim uspjehom i to ne na jednoj već na dvije disertacije: Prva na latinskom “O razlikovanju zapaljivih i putridnih groznica“ i druga „Ogled o odnosu između životinjske prirode čovjeka i njegove duhovnosti,“ na njemačkom jeziku.
Evo kako ga je jedan od njegovih biografa opisuje:“ Strasna i žarka priroda, plemenito srce, zaljubljen u pravdu i slobodu, oduševljen i filozofski duh u isti mah, dao je za vrijeme 23. godine svog djelatnog života raznovrsna djela… jedna od najplemenitijih figura cijele svjetske književnosti.“
Dramska djela: „Razbojnici,“ „Don Karlos,“ „Marija Stjuart;“ istorijska i filozofska ostvarenja: „Istorija tridesetogodišnjegn rata,“ „O ljupkosti i dostojanstvu;“ pjesme: „Oda radosti,“ “Pjesma o zvonu,“ su samo neki od naslova velikog stvaralačkog opusa Fridriha Šilera.
Fridrih Šiler je bio izuzetna ličnost. Uman, emotivan, visoko moralnih načela, pobornik pravde, vjerske tolerancije, čovječnosti i poštovanja ljudskog dostojanstva. Njegova pjesma „Oda radosti“ napisana 1785.godine u kojoj iznosi svoj ideal bratstva među ljudima i ujedinjenosti čovječanstva „Svi će ljudi braća biti…“ inspirisala je velikog kompozitora Ludvig van Betovena da komponuje muziku i uvrsti je u svoje čuveno djelo Simfonija br 9. Ta divna melodija na tekst Šilerove „Ode radosti“ postala je 1985 godine službena himna Evropske unije.
Fridrih Šiler je umro od tuberkuloze 1805. g. Imao je samo 46.godina.
Fransoa Rable (1490 – 1553): književnik, ljekar, humanista i monah. Čovjek velikog, enciklopedijskog, znanja. Jedan od najznačajnijih pisaca francuske renesanse.
Sasvim mlad stupa u kaluđerski red kako bi na miru izučavao, posebno, prirodne nauke i antičke jezike i kulturu. Zbog učenja grčkog jezika, što je tada bila prava jeres, bio je primoran da napusti monaštvo. Želja da upozna tajnu ljudske prirode odvela ga je na studije medicine u Monpelje, a zatim kao doktor počinje karijeru u Lionu gdje postaje profesor anatomije. Prevodio je čuvene Hipokratove aforizme.
Roman „Gargantua ( 1 knjiga) i Pantagrua“ (4. knjige) je njegovo živtno djelo koje od 1532 g. piše sledećih 20. godina, praktično sve do kraja života.Iako je ovo u suštini jedan izvanredan satirični roman u kome je Rable, na njemu svojstven način, kroz duhovite priče i „masne“ dogodovštine „ismijavao čovječanstvo, ljudske nepromišljene hirove i njihove uzaludne nade,“ ovo djelo, takođe, izražava piščeve ideje o pravdi, dobroti, čovječnosti, kulturi, pravilnom vaspitanju i usmjerenju mladih, i toleranciji za koje se svesrdno zalagao i borio čitavog života. Zbog slobodoumnih ideja, s vizijom o idealnom društvu „u kome nema mjesta za osvajačke ratove, zaslijepljene vladare, loše vaspitanje i lenjost,“ i uboite satire, prvi i drugi dio knjige zabranila je francuska inkvizicija i spaljivala ih na pariskim trgovima. Plašeći se lomače Rable bježi u Italiju gdje postaje lični ljekar jednog biskupa. Na sreću dobija oproštaj od pape Pavla i slobodu da nastavi sa književnim radom i doktorskom profesijom stekavši ugled uvaženog i poštovanog ljekara. Po povratku u Francusku opet piše u već ustaljenom satiričnom maniru. Evo jednog njegovog „biser“ koji se odnosi na sve one „dušebrižnike“ koje je Rable sa zadovoljstvom ismijavao: On bi „jednog po jednog poslao u kravino d .p ., da nekoliko dana ostanu da meditiraju o smislu života.“ I tako, opet ga inkvizicija zabranjuje, spaljuje mu knjige, a on, opet, bježi u Italiju spasavajući se od progona ljudi na vlasti.
Tek pred kraj života, 1551.god. postaje biskup Medona, nakon čega je mogao u miru da završi svoju četvrtu knjigu čuvenog romana. Petu nije stigao da okonča. Smrt je bila brža. Umro je u Parizu 1553. god. od srčanog udara.
Pored Čehova, Bulgakova, Šilera i Rablea, uglednih ljekara i velikana književne umjetnosti, postoji još čitava lepeza više ili manje poznatih ličnosti koji su svoje veliko znanje i obrazovanje pokazali baveći se medicinom i književnošću. Evo nekih:
Artur Konan Dojl ( 1859 – 1930), diplomirao medicinu i magistrirao hirurgiju na Univerzitetu u Edinburgu u Engleskoj. Pored hirurgije bavio se i oftalmologijom. Dobio titulu Sera. Poznat je kao autor detektivskih romana. Stvorio je Šerloka Holmsa, čuvenog detektiva i njegovog pomoćnika doktora Votsona.
Robin Kuk (1940 – ),američki ljekar i romanopisac. Piše o medicini i temama koje utiču na javno zdravlje. Mnoge njegove knjige su bestseleri i prodavale se u velikim tiražima.
Vilijam Karlos (1883 – 1963), američki ljekar, pedijatar, i poznati pjesnik.
Haled Hoseine (1965 – ), Avganistanac. Živi i radi u Kaliforniji. Ljekar, i specijalista interne medicine. Roman „Lovac na zmajeve“objavljen mu je 2003. godine i prodat u 12.miliona primjeraka.
Vilijam Somerset Mom (1874 – 1965), engleski ljekar, dramaturg, romansijer i pripovjedač.
Voker Persi (1916 – 1990), američki pisac i ljekar. Njegov prvi roman „Ljubitelj bioskopa“dobio je Nacionalnu književnu nagradu.
Noval El Sadavi (1931 – 2021), egipatska književnica i ljekar psihijatar. Napisala više knjiga na temu žene u islamu.
Artur Šnicler (1862 – 1931), austrijski ljekar,pripovjedač i dramaturg. Neko vrijeme se bavio medicinskom praksom, ali je interesovanje za spisateljstvom postala prioritetna u odnosu na ljekarski poziv.
Ejbraham Vergeze (1955 -), ljekar, pisac, profesor medicinske teorije i prakse na Univenjrzitetu Stenford (USA). Njegov roman „Kapija suza“ preveden je na više jezika i prodat u preko milion i po primjeraka samo u Americi.
Pomenimo još i znatan broj srpskih ljekara – književnika 19-og i 20-og vijeka: Jovan Stejić, Laza K. Lazarević, Jovan Jovanović Zmaj, Vladan (Hipokrat) Đorđević, Đorđe Nešić, Milovan Milovanović i dr. Među njima posebno mjesto imaju Laza K. Lazarević i Jovan Jovanović Zmaj.
Laza K. Lazarević (1851 – 1890), rođen u Šapcu, studije prava završio u Beogradu a medicinski fakultet u Berlinu. Čitav radni vijek kao ljekar proveo je u Beogradu, posebno se baveći psihijatrijom. Objavio je preko 50. zapaženih stručnih i naučnih radova. Veoma je bio važan njegov rad o išijasu u kojem po prvi put opisuje znak koji i danas ima značaj u dijagnostici ove bolesti. Bio je izuzetno human. Siromašne pacijente liječio je besplatno, dajući im uz to ljekove, često i novac za hranu i odjeću.Iako je napisao samo 9 (devet) pripovjedaka: „Prvi put s ocem na jutrenje,“ „ Sve će to narod pozlatiti,“ „ U dobri čas hajduci,“ „Verter,“ „ Švabica“…,one ga svojim snažnim psihološkim porukama i klasičnom vrijednošću svrstavaju u red veoma značajnih srpskih pisaca. Živio je samo 39 godina.
Jovan Jovanović Zmaj (1833 – 1904), rođen je u Novom Sadu u uglednoj porodici. Bio je ljekar, pjesnik, dramski pisac i prevodilac.
Pravi fakultet završio je u Pešti a medicinu u Pragu i Beču. Kao ljekar radio je u Novom Sadu i drugim vojvođanskim mjestima, a neko vrijeme u Beogradu i Zagrebu. Bio je pravi, dobri narodni ljekar. Požrtvovan, posvećen bolesniku, znao je satima da sjedi pored njega čekajući razvoj i ishod bolesti. Radio je na zdravstvenom prosvećivanju, objavljivao u časopisima, koje je sam osnivao i uređivao, poznata naučna dostignuća u medicini svoga doba, o ljekarskoj praksi drugih naroda, epidemijama, natalitetu, mortalitetu, harmonizaciji duhovnog i fizičkog zdravlja, posebno akcentujući značaj prevencije bolesti.
Njegov književni opus je veoma bogat. Pisao je rodoljubive pjesme („Svijetli grobovi“…), značajnu zbirku pjesama „Đulići,“ u kojoj pjeva o srećnom porodičnom životu, zatim „Đulići uveoci“ gdje mu je glavna tema bol, patnja i smrt. (Imao je porodičnu tragediju. Petoro djece pokosila je neumoljiva bolest zajedno sa njihovom majkom). Takođe je pisao i satirične, ljubavne, lirske , političke pjesme, kao i pripovjetke. Ali, baveći se poezijom za djecu Jovan Jovanović Zmaj je postao ne samo nenadmašni pjesnik u srpskoj književnosti nego čak i mnogo dalje. Napisao je 470. dječijih pjesama u kojima je pokazao svu svoju ogromnu, nepresušnu ljubav prema najmlađima. Prevodio je Getea, Hajnea, Ljermontova, Šandora Petefija.
Godine 1892. Nikola Tesla je posjetio Beograd. Tom prilikom je Zmaj prvi put javno pročitao svoje stihove namijenjene velikom naučniku. Tesla, koji je inače veoma cijenio Zmajevu poeziju, ganut toplim riječima pjesnika, očevidno potresen, zaplakao je, poljubio ga u ruku i kazao: “Kad mi je bilo najteže u Americi i kad sam bio od svih odbačen i neshvaćen s gorkim suzama čitao sam vašu poeziju, a sada Vam obećavam da ću Vaše stihove prevesti na engleski jezik i u Americi objaviti.“ Tako je i bilo.
Jovan Jovanović Zmaj umro je u 71. godini života.
„ Ljekarska profesija je podvig.“ A šta tek reći za ljekara – književnika?“
P:S: U Beogradu već deset godina postoji i uspješno radi Udruženje ljekara pisaca „Vidar“, jedinstveno takve vrste u svijetu.