Bolesti zavisnosti (II)

0
914

Poznato je da su bolesti zavisnosti hronične, recidivirajuće, te se recidivi mogu javiti i za vrijeme procesa liječenja.

Neophodno je stalno motivisati pacijenta za liječenje jer je motivacija glavni preduslov za prihvatanje i ostajanje u terapiji. Prihvatanje liječenja znači da zavisnik, njegova porodica i okolina prihvataju aktivno učešće u liječenju što podrazumijeva promjenu svih članova, odnosno promjenu cijelog porodičnog sistema. Zajedničke, pravovremene, dozirane i sručno vođene aktivnosti predstavljaju ključ za uspješnu motivaciju. U proces treba uključiti i širu društvenu zajednicu (centri za socijalni rad, organi javnog reda i mira, sudstvo itd). Oni u zajednici sa specijalizovanim ustanovama za liječenje zavisnika i sa ljekarima opšte medicine, mogu značajno da ubrzaju dolazak zavisnika na liječenje. Ovi društveni potencijali do sada nijesu dovoljno iskorišćeni.

U liječenju zavisnosti nema prave dobrovoljnosti, zavisnik prihvata liječenje pod uticajem prijetećeg gubitka zdravlja, porodice i posla. Tek taj fenomen gubitka predstavlja jak motivacioni faktor koji dovodi zavisnika na liječenje. Međutim, najjači je strah od apstinencijalnog sindroma kod hroničnih zavisnika čime se objašnjava upotreba supstance bez obzira na psihička i somatska oštećenja.

Postoje i zavisnici koji su osjetljivi na poslovni pritisak, mada je u našoj sredini radno okruženje često podržavajući faktor. Zato se preporučuje edukacija radne sredine, porodice i čitave šire društvene zajednice.

Po završetku krize i apstinencijalnog sindroma, znači po uspostavljanju apstinencije,  nastaje dugotrajna faza liječenja čiji bi krajnji cilj bila promjena životnog stila.

Nakon akutne faze liječenja nastaje intenzivno, a potom produženo liječenje zavisnika. Ne postoji lijek koji bi bez napora i truda obezbijedio ostvarenje cilja liječenja. Sve terapijske metode imaju za cilj da pomognu zavisniku da lakše podnese uspostavljanje i održavanje apstinencije. Rehabilitacija zavisnika je najteža i najduža faza u liječenju zavisnika. Recidivi su česti i zahtijevaju ponovno sprovođenje cijele procedure.

 

Indikacije za prijem na Odjeljenje za liječenje zavisnika u Dobroti:

– zavisnici koji nijesu vitalno ugroženi,

– zavisnici bez izraženog psihoorganskog i psihotičnog sindroma,

– zavisnici od PAS-a stariji od 18 godina,

– višestruki pokušaji ambulantnog liječenja,

– očekivani apstinencijalni sindrom srednjeg do težeg stepena,

– očekivani apstinencijalni sindrom sa komplikacijama,

– prijeteći recidiv kod pacijenta sa uspostavljenom apstinencijom,

– zavisnici koji su motivisani za liječenje,

– zavisnici koji će poštovati kućni red sa kojim će biti upoznati pri prijemu,

– zavisnici koji će pristati da potpišu ugovor pri prijemu kojim se obavezuju na poštovanje kućnog reda,

– zavisnici treba da imaju saradnika sa kojim će biti odžan sastanak 10 dana poslije prijema u smislu edukacije i upoznavanja sa dotadašnjim i daljim liječenjem.

Prijem se obavlja preko konzilijuma dva puta nedjeljno, a ukoliko je potrebno, formira se lista čekanja. Pacijent dolazi po pozivu, a u međuvremenu se ordinira terapija i daje savjet.

 

Ciljevi liječenja:

– kupiranje apstinencijalnog sindroma,

– izolacija od patogene sredine,

– praćenje kliničke slike i psihofizička stabilizacija,

– redukcija sekvela nastalih zloupotrebom PAS-a,

– motivacija pacijenta i porodice za održavanje apstinencije,

– uspostavljanje i održavanje terapijskog ugovora sa svim učesnicima terapijskog procesa,

– poboljšanje motivacije za liječenje i prevenciju recidiva,

– dijagnostika i tretman pridruženih psihijatrijskih i somatskih poremećaja,

– edukacija o bolesti zavisnosti i mogućnostima tretmana pacijenta.

Bolest zavisnosti se posmatra kao posljedica međusobnog uticaja pojedinca i njegove porodice, grupe vršnjaka, subkulture zavisnika i šireg društva. U liječenju je značajna porodična terapija zavisnika.

 

Zaključak

 

Ne postoji jedinstvena metoda liječenja nigdje u svijetu. Bolesti zavisnosti imaju multifaktorsko porijeklo što zahtijeva multidimenzioni terapijski pristup. Terapiju treba prilagoditi pojedinim zavisnicima, uvažavajući njihove individualne, biološko-psihološke  i socijalne karakteristike, vrstu supstance i faze razvoja bolesti.

Liječenje zavisnika zahtijeva dobro organizovan, društveno podržan i kontrolisan program liječenja. Ne treba zanemariti stresove u okruženju, sve veću ponudu i raznovrsnost PAS-a, kao i razbijenu porodicu, te su i uspjesi u liječenju skromni i često parcijalni. Najvažnija je, ipak, prevencija i traženje potencijala i alternativnih angažmana mladih.

I pored eventualnih neuspjeha u liječenju nikada ne treba odustajati. Za liječenje nikada nije kasno, a rijetko kada su ispunjene sve terapijske mogućnosti. Iako je liječenje dugotrajno i neizvjesno, zavisnost nije neizlječiva bolest. Uspjeh u liječenju je u direktnoj srazmjeri sa količinom uloženog napora i spremnošću za promjene i poštovanje pravila liječenja.

 

 

Piše: dr Marina Roganović, psihijatar

         ZU Specijalna bolnica za psihijatriju, Kotor