Dr Emir Muzurović, subspecijalista endokrinolog, spec. interne medicine
Odjeljenje endokrinologije, Interna klinika Kliničkog Centra Crne Gore
Pojam dislipidemija se koristi za označavanje povišenih „masnoća u krvi“ tj. „lošeg“ holesterola i triglicerida, kao i sniženog nivoa „dobrog“ holesterola tj. lipoproteina visoke gustine (HDL-C, „high desity lipoprotein cholesterol“). Navedeni poremećaji su bitni, u krajnjem, jer imaju vrlo veliki uticaj na razvoj ateroskleroze i posljedičnih kardiovaskularnih bolesti.
Da bi se razumjelo mjesto lipida („masnoća“) u razvoju KVB, vrlo je bitno prvo istaći da holesterol i trigliceridi nijesu uvijek „loši“. Prije svega oni imaju nekoliko važnih uloga u organizmu, poput obezbjeđivanja energije, učestvovanja u nekim procesima prenosa signala u organizmu (npr. potrebni su za izgradnju pojedinih hormona), te kao gradivni sastojci ćelija u tijelu. Stoga, možemo zaključiti da je odnos dobrih i loših frakcija holesterola, tj. način na koji su lipidi dominantno „spakovani“ u tijelu, najbitniji za procjenu kardiovaskularnog rizika.
Iz ugla kardiovaskularnih bolesti, najviše pažnje pružamo povišenom ukupnom holesterolu i LDL-holesterolu („low density lipoproteins“ tj. lipoproteinima niske gustine), obzirom da se na njih može dijelom uticati promjenom načina života i lijekovima. Dislipidemija takođe može imati različito značenje u određenim grupama bolesnika, vezano za genetsku predispoziciju i/ili komorbiditete, što zahtijeva posebnu pažnju i procjenu ukupnog KV rizika. Znači uzroci dislipidemija mogu biti: genetski (primarni) i/ili posljedica drugih metaboličkih bolesti (sekundarni).
Najčešća genetska bolest povezana sa izrazito visokim obolijevanjem i smrtnošću od kardiovaskularnih bolesti je familijarna hiperholesterolemija (FH). U osnovi FH je genetska greška koja otežava uklanjanje „lošeg“ (LDL-C) holesterola iz krvi (što istovremeno onemogućava metabolizam holesterola u jetri), zbog koje bolesnici sa FH imaju nekoliko puta više vrijednosti LDL-C od normalnih. Ukoliko su pacijenti sa izrazito povišenim nivoima holesterola (ukupnog i LDL-C) mršavi, onda je vjerovatnoća da se radi o genetskom uzroku hiperholesterolemije veća. Dalje, bitno je istaći da je rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti približno 20 puta veći kod osoba sa neliječenom FH u poređenju sa pacijentima koji ne boluju od FH.
Poremećaj lipida je takođe jako čest kod gojaznih ljudi, koji imaju i druge/multiple faktore rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti poput povišenog krvnog pritiska i šećerne bolesti.
Za većinu bolesti je uobičajeno karakteristično da imaju neke simptome i znake. Međutim, povišene „masnoće“ tokom niza godina i decenija ne daju apsolutno nikakve simptome i vrlo zanemarljive znake (poput nakupljanja masnoća na kapcima i tetivama), a pacijenti čim ne osjećaju simptome neke bolesti onda je i ne shvataju ozbiljno, tj. ne „registruju“ opasnost po njihovo zdravlje.
Ako se zna sa su pojedine bolesti puput infarkta miokarda, moždanog udara i amputacija ekstremiteta (zbog periferne arterijske bolesti) krajnji rezultat ateroskleroze, koja značajnim dijelom nastaje kao posljedica „poremećaja masnoća u krvi“, onda je jasno da dislipidemija jeste „tiha pošast“ koja vodi značajnom obolijevanju i smrtnosti od ovih bolesti. Iz ovoga se mora zaključiti da se u budućnosti mora puno raditi na povećanoj „vidljivosti“ dislipidemije, a sve sa ciljem brzog upoznavanja pacijenata sa koliko ozbiljnim problemom se mora suočiti.
Osim indolentnosti pacijenata prema povišenim vrijednostima lipida u krvi, mnogo više zabrinjava indolentnost zdravstvenih razlika prema navedenom problemu. Bitno je raditi na podizanju svijesti o posljedicama neadekvatnog prepoznavanja dislipidemija, a sve sa ciljem budućeg adekvatnog liječenja i prevencije kardiovaskularnih bolesti.
Kada već jednom definišemo problem koji dislipidemija nosi sa sobom, jako je bitno pristupiti liječenju na adekvatan način. U razvijenim zemljama u kojima su dostupni svi savremani modaliteti liječenja (statini, ezetimibe i PCSK9 inhibitori), moguće je redukovati inicijalne nivoe „lošeg“ holesterola za oko 85%. Rezultati istraživanja su pokazala da redukcila lipida u krvi takvog nivoa značajno redukuje i obolijevanje i smrtnost od kardiovaskularnih bolesti.
Osnovu liječenja dislipidemija čine promjena stila života i statini, kao inicijalna farmakološka terapija, kod većine pacijenata nakon adekvatne procjene kardiovaskularnog rizika. Ovdje treba istaći da problem u liječenju dislipidemija takođe leži u „nekomplijantnosti“ pacijenata koji ili nerado koriste ili uopšte ne žele koristiti lijekove za snižavanje lipida u krvi. Ipak, ukoliko ih i odluče koristiti na adekvatan način (tj. kontinuirano i u adekvatnim dozama) i ako se maksimalnim tolerabilnim dozama statina ne postignu željeni rezultati, indikovano je započeti drugu liniju terapiju, tj. ezetimibe (inhibitor apsorpcije holesterola), koji za sada nažalost nije registrovan u Crnoj Gori.
U odsustvu navedenog lijeka sljedeća linija terapije su kategorija lijekova koji se skraćeno nazivaju PCSK9 inhibitori, spadaju u injektibilne preparate, vrlo su efikasni, bezbjedni i omogućavaju postizanje željenih nivoa lipida u krvi kod većine pacijenata.
Na osnovu svega navedenog se može zaključiti da ukoliko odlučimo da „rasvijetlimo“ tj. učinimo vidljivim probleme koje dislipidemije nose sa sobom, moramo puno raditi na edukaciji zdravstvenih razlika prvenstveno, ali i pacijenata, jer objektivno problem koji ne vidimo i ne postoji. Drugo, da bi se izborili na adekvatan način sa dislipidemijama, neophodno je U Crnj Gori, osim statina, učiniti dostupnim i druge efikasne i bezbjedne savremene terapijske modalitete, kakvi ezetimib i PCSK9 inhibitori sigurno jesu.
Add comment