Duševno zdravlje i kriza

0
296

[heading]Prikaz knjige prof, dr Mirka Pekovića[/heading] Knjiga profesora Mirka Pekovića „Duševno zdravlje i kriza” djelo je u kome se ogleda susret književnosti i udžbenika, čime se dokazuje da je granica između literarnog i naučnog vrlo tanka, skoro nepostojeća. Svako stanje, događaj, pojava, zapravo može biti predmet nauke, smještena u formu kratkog literarnog ogledala. Autor kaže: „Smatram da su sve knjige u principu udžbenici iz kojih se uči život i kako treba živjeti”. Ili kako sam citira Andrića: „Na hiljadu jezika se priča priča o sudbini ljudskoj. Način pričanja se mijenja sa dahom vremena, ali potreba za pričanjem se ne mijenja… “

Ova knjiga je knjiga bez junaka jer zapravo glavni lik su ljudi koji imaju šta da kažu, koji imaju probleme, koji imaju dušu, koji su među nama i dalje čije iskustvo je sadržano u ovoj knjizi i neophodno je, kako autor kaže: „da bi civilizacija nastavl­jala da postoji jer obnavlja i čuva ono što je najbolje i najljepše u nama – ljudskost […] ona daje snagu čovjeku da izađe iz sebe i postane neko drugi […]”

Podnaslov knjige je „Ogledi iz psihijatrije”. Ogledi, podsjetiću Vas, naučni su metod koji nam omogućava da u jasnim i kontrolisanim uslovima Vi, mi – čitaoci pratimo proces. Prof. dr Peković, koji svojim znanjem i iskustvom sa lakoćom razlaže situacije koje su za nekoga problem, kriza, zastoj u životu, duševni poremećaj, pokazujući da osim iskustva i spoznaje istoga, intervenišuća varijabla znanje treba da postane dio buduće rehabilitacije.

Sadržaj knjige upućuje na zaključak šta je to zapravo duševno zdravlje i šta je važno znati da bi vladali ovom temom i živjeli sa time, a to su poglavlja: Iskustvo, Psihijatrija 21. vijeka, Savremene bolesti, Vječna zagonetka i Prikazi. Kroz raspored poglavlja možete da pratite način na koji autor procesuira temu duševnog zdravlja i spoznaju krize. Naime, način na koji je knjiga koncipirana polako nas uvodi u svijet psihijatrije, kroz mozaik i formi i sadržaja, bilo da je riječ o intervjuu, izjavi autora, prikazu slučaja, razmišljanju na neku temu, citata. Knjiga dvosmjerno komunicira sa čitaocem, nudeći jednostavan i krajnje razumljiv način iskazivanja, a ostavljajući da uvijek na kraju naučni sud bude podvrgnut i našoj ličnoj procjeni i cijenjenju. Dilemi, koju moramo sami dokazivati u vlastitom životu i profesiji.

Oblast psihijatrije u dijelu knjige pod nazivom „Iskustvo” govori da je psihijatrija danas jedna neophodnost. „Bez nje bi zjapila ogromna rupa na zidu medicine i medicinske nauke, društvena stvarnost bi bez nje bila bolnija, a duhovnost siromašnija”. Zato i ističe slogan Svjetske zdravstvene organizacije koji je nastao devedesetih godina minulog vijeka da „nema zdrav­lja bez mentalnog zdravlja” i citiram „mjera humanosti, etički i, dodao bih čojstva, je mjera jedne društvene zajednice, njenog društvenog poretka, odnosom prema duševnom bolesniku i institucijama u kojima oni borave”.

Sam autor skreće pažnju na dimenziju vremena i stvari koje ono donosi, probleme bilo da su tehnološke ili duševne prirode, kao što su mobing, narkomanija, različite vrste zavisnosti, depresije, nepravde, neslobode, siromaštva, bolesti poznatih i nepoznatih, agresije, gubitka smisla života, suicida. Ovi problemi su izazov za sve profesije a posebno ljude koji se bave mentalnim zdravljem, i kaže da „vrijeme i breme koje ono nosi je provokativno [… ] o vremenu treba govoriti na vrijeme, u protivnom ono će nas pregaziti”. Ovo je knjiga baš za ovo vrijeme i podsjetnik za činjenicu koju autor diskretno navodi, a to je transvremensko bavljenje. Citirajući Hadjegera: „Nikada čovjek nije bio toliko veliki problem kao u našoj epohi”, kao i da „sve to i mnogo drugoga nudi se psihijatriji, da razriješi i udahne čovjeku izgubljenu dušu”, autor navodi da se od duševnih bolesti ne umire, već samo od suicida, ali ona remeti somatsko, tjelesno, mentalno i socijalno zdravlje. Zato se nameće pitanje gdje zapravo počinje bolest u tijelu ili duši, no, kako god, pred psihijatrijom je spektar poremećaja kojima se treba baviti, prevenirati ih i liječiti ukoliko se želi da kriza bude podsticaj za novi kvalitet života. Težak zadatak nalazi se ispred psihijatra i poslenika mental­nog zdravlja, jer zahtijeva ne samo iskustva i znanja psihijatrije 21. vijeka, već je i napor samog poslenika kako opstati u nizu intervenišućih varijabli koje kontaminiraju sam proces liječenja počev od sociološkog, tranzicionog, ekonomske krize i svih drugih negativnih aspekata koji su danas sastavni dio života, a limit za liječenje.