[heading]Korupcija i zdravstvo[/heading] Velika većina zdravstvenih radnika, na čelu sa ljekarima, časni su ljudi koji savjesno, stručno i odgovorno obavljaju svoj humani poziv.
Živimo u doba u kojem su mnogi civilizacijski standardi, pa i standardi morala, ozbiljno dovedeni u pitanje, od zabrinjavajućih do, katkad, zastrašujućih razmjera, zahvatajući sve oblasti u kojima ljudi žive i rade. Ta i takva erozija morala zahvatila je, nažalost, ponegdje i zdravstvene radnike. Uprkos činjenici da se u zdravstvo ulažu znatna materijalna sredstva, da je sve kvalitetnije, dostupnije i bolje, uprkos dostizanju nivoa zdravstvene zaštite koji zaslužuje respekt i uvažavanje, zdravstvo je opterećeno i brojnim, veoma ozbiljnim problemima. Jedan od najozbiljnijih je, bez sumnje, korupcija (podmićivanje, potkupljivanje, pokvarenost). Tako se u medijima može pročitati, čuti i vidjeti, a i priča se o famoznim „plavim kovertama”, za liječenje „preko reda”, slobodan bolnički krevet, sumnjiva ljekarska uvjerenja, za bolovanja ili invalidske penzije, tarife za određene intervencije i ko zna šta još. Da sve te pojave nijesu bez osnova potvrđuju činjenice da neki ljekari dolaze u situaciju da se protiv njih podnose krivične prijave, da ih privode u nadležne institucije da im se sudi i da ih hapse.
Šta je to što se stvarno događa sa ljudima u bijelim mantilima? Da li je baš tako kako se piše, govori, priča? Da li neki ljekari stvarno dovode u pitanje časni i dostojanstveni poziv svoje profesije? Šta se uistinu događa sa Hipokratovom zakletvom, tim svetim moralnim kodeksom svih doktora, koju je još u petom vijeku prije nove ere postavio ovaj nenadmašni grčki ljekar, prirodnjak, mudrac i filozof, koga su još za života s pravom nazvali Božanskim?
Možda je dobro baš u ovom tekstu citirati tu Hipokratovu zakletvu, da široka čitalačka publika MEDIKAL-a vidi šta je to sadržano u tom vječnom dokumentu starom više od 2.500 godina, koji se tako često pominje u javnosti. Nekim zdravstvenim radnicima, ovo podsjećanje ne bi trebalo da bude na odmet.
Hipokratova zakletva glasi:
Kunem se Apolonom, ljekarom Asklepijem, Higijom i Penekejom i svim bogovima i božicama, zvaću ih za svjedoke, da ću se po svojim silama i svojom savješću držati ove zakletve i ove obaveze. Stoga ću učitelja svoga umjenja poštovati kao svoje roditelje, davaću mu što mu u životu bude potrebno. Njegovu ću djecu smatrati svojom braćom, A ako budu željeli učiti ovu umjetnost, učiću ih bez ugovora i bez plate. Učiću i đake koji se budu ugovorom obavezali i ovom zakletvom, ali nikoga drugoga. Svoje propise odrediću po svojim silama i znanju na koristi bolesnika i štitiću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet. Isto tako, neću dati ženi sredstvo za pometnuće poroda. Čisto ću i pobožno živjeti i izvršavati ovu umjetnost. U koju god kuću stupim, radiću na korist bolesnika, kloneći se nehotičnog oštećenja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što u svom poslu budem saznao i vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, prećutaću i zadržati kao tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, nek mi bude srećan život i uspješna umjetnost, nek steknem slavu i ugled ljudi do u daleka vremena: Prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, nek me zadesi protivno.
U Hipokratovoj zakletvi sadržani su najvažniji, sveti principi ljekarskog poziva, održivi, aktuelni i savremeni i za prošlo i za ovo naše doba. Hipokrat je sve podredio bolesniku, čak i svoj život, uz obavezu da će ga „štititi od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu”.
Gdje smo to danas, sa tim „ svetim principima ljekarskog poziva”? Ima li ih, poštuju li se? Naravno da ih ima i da se poštuju jer je sasvim sigurno da velika većina zdravstvenih radnika časno, savjesno, odgovorno i stručno obavlja svoj posao. Neke ocjene koje se mogu pročitati ili čuti, kao što su „korumpirano zdravstvo”, „zdravstvo u vrhu korupcije”, „korumpirani zdravstveni radnici” i slično, atak su na profesiju, a posebno na onu većinu koja s ljubavlju i entuzijazmom obavlja svoj humani poziv. Zašto se onda, kada je to tako, zbog malog broja ljekara, pojedinaca koji nijesu uspjeli da podnesu teret svoje profesije i da se odupru iskušenju ovog vremena u kojem je novac, čini se više nego ikad, nadvladao gotovo sve moralne norme, nerijetko, i ova časna većina nađe na mjestu koje joj ne pripada? Istina, i ta manjina jeste realan problem koji nagriza biće medicinske profesije, problem tako bolan za svakog čovjeka, jer je zdravstveni radnik – ljekar prije svih, ličnost, biće kod kog se dotiču najdragocjenije vrijednosti svakog pojedinca – život i zdravlje.
Hipokratova zakletva je, očito, opstajala i opstala kroz vjekove jer su je ljekari nosili i nose časno, profesionalno i dostojanstveno. Upravo zbog toga jedan drugi, takođe čuveni, rimski ljekar SKRIBONIJUS LARGUS (živio zadnjih 25 godina stare i prvih 50 godina nove ere), inače ljekar rimskih imperatora, napisao je i ovjekovječio najljepšu odu ljekaru i njegovom uzvišenom pozivu. Evo te ode:
Ja nemam ni ambicije, ni lakomosti; ja imam ljubav samo za moju vještinu; ja poštujem najljepšu među vještinama, vještinu skoro nadčovječansku, vještinu koja dozvoljava da se olakša bolesnicima i da se povrati zdravlje. U tome je njen cilj, njen jedini cilj. Nekorisni su, i dostojni preziranja sve egoiste, ali su najviše za preziranje i dostojni mržnje ljudi i bogova oni ljekari čija duša nije ispunjena saosjećanjem i čovječnošću. Ljekar ne treba da odmjerava svoj interes prema bogatstvu i prema položaju svojih pacijenata. Čak i neprijatelji otadžbine imaju pravo na saučešće. Kao vojnik, i kao građanin on je dužan da se protiv njih bori bez milosti; ali kao ljekar, on treba da ih njeguje, da ih liječi, i, ostajući vjeran svojim obavezama, koje mu nalaže njegovo zanimanje, on ne treba nikada da im da rđav lijek. Ako se ne stavlja sva u službu bolesnika, medicina iznevjerava obećanja koja je dala ljudima, da bude milosrdna.
Eto kako je grčki ljekar Hipokrat svojom Zakletvom ovjekovječio moralni kodeks ljekara, a rimski Skribonijius Largus odao vječno priznanje ljekarskom pozivu.
Piše: prim. mr sci dr Slobodan V. Radonjić
Dodajte komentar