Hipokratova zakletva

0
539

[heading]Korupcija i zdravstvo[/heading] Velika većina zdravstvenih radnika, na čelu sa ljekarima, časni su ljudi koji savjesno, stručno i odgovorno obavljaju svoj humani poziv.

Živimo u doba u kojem su mnogi civilizacijski stan­dardi, pa i standardi morala, ozbiljno dovedeni u pitanje, od zabrinjavajućih do, katkad, zastrašujućih razmjera, zahvatajući sve oblasti u kojima ljudi žive i rade. Ta i takva erozija morala zahvatila je, nažalost, ponegdje i zdravstvene radnike. Uprkos činjenici da se u zdravstvo ulažu znatna materijalna sredstva, da je sve kvalitetnije, dostupnije i bolje, uprkos dostizanju nivoa zdravstvene zaštite koji zaslužuje respekt i uvažavanje, zdravstvo je opterećeno i brojnim, veoma ozbi­ljnim problemima. Jedan od najozbiljnijih je, bez sumnje, korupcija (podmićivanje, potkupljivanje, pokvarenost). Tako se u medijima može pročitati, čuti i vidjeti, a i priča se o famo­znim „plavim kovertama”, za liječenje „preko reda”, slobodan bolnički krevet, sumnjiva ljekarska uvjerenja, za bolovanja ili invalidske penzije, tarife za određene intervencije i ko zna šta još. Da sve te pojave nijesu bez osnova potvrđuju činjenice da neki ljekari dolaze u situaciju da se protiv njih podnose krivične prijave, da ih privode u nadležne institucije da im se sudi i da ih hapse.

Šta je to što se stvarno događa sa ljudima u bijelim mantilima? Da li je baš tako kako se piše, govori, priča? Da li neki ljekari stvarno dovode u pitanje časni i dostojanstveni poziv svoje profesije? Šta se uistinu događa sa Hipokratovom zakletvom, tim svetim moralnim kodeksom svih doktora, koju je još u petom vijeku prije nove ere postavio ovaj nena­dmašni grčki ljekar, prirodnjak, mudrac i filozof, koga su još za života s pravom nazvali Božanskim?

Možda je dobro baš u ovom tekstu citirati tu Hipokratovu zakletvu, da široka čitalačka publika MEDIKAL-a vidi šta je to sadržano u tom vječnom dokumentu starom više od 2.500 godina, koji se tako često pominje u javnosti. Nekim zdravstvenim radnicima, ovo podsjećanje ne bi trebalo da bude na odmet.

Hipokratova zakletva glasi:

Kunem se Apolonom, ljekarom Asklepijem, Higijom i Penekejom i svim bogovima i božicama, zvaću ih za svjedoke, da ću se po svojim silama i svojom savješću držati ove zakletve i ove obaveze. Stoga ću učitelja svoga umjenja poštovati kao svoje roditelje, davaću mu što mu u životu bude potrebno. Njegovu ću djecu smatrati svojom braćom, A ako budu željeli učiti ovu umjetnost, učiću ih bez ugovora i bez plate. Učiću i đake koji se budu ugovorom obavezali i ovom zakletvom, ali nikoga drugoga. Svoje propise odrediću po svojim silama i znanju na koristi bolesnika i štitiću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet. Isto tako, neću dati ženi sredstvo za pometnuće po­roda. Čisto ću i pobožno živjeti i izvršavati ovu umjetnost. U koju god kuću stupim, radiću na korist bolesnika, kloneći se nehotičnog oštećenja, a osobito zavođenja žena i muška­raca, robova i slobodnih. Što u svom poslu budem saznao i vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, prećutaću i zadržati kao tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, nek mi bude srećan život i uspješna umjetnost, nek steknem slavu i ugled ljudi do u daleka vremena: Pre­kršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, nek me zadesi protivno.

U Hipokratovoj zakletvi sadržani su najvažniji, sveti principi ljekarskog poziva, održivi, aktuelni i savremeni i za prošlo i za ovo naše doba. Hipokrat je sve podredio boles­niku, čak i svoj život, uz obavezu da će ga „štititi od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu”.

Gdje smo to danas, sa tim „ svetim principima ljekar­skog poziva”? Ima li ih, poštuju li se? Naravno da ih ima i da se poštuju jer je sasvim sigurno da velika većina zdravstvenih radnika časno, savjesno, odgovorno i stručno obavlja svoj posao. Neke ocjene koje se mogu pročitati ili čuti, kao što su „korumpirano zdravstvo”, „zdravstvo u vrhu korupcije”, „ko­rumpirani zdravstveni radnici” i slično, atak su na profesiju, a posebno na onu većinu koja s ljubavlju i entuzijazmom obavlja svoj humani poziv. Zašto se onda, kada je to tako, zbog malog broja ljekara, pojedinaca koji nijesu uspjeli da podnesu teret svoje profesije i da se odupru iskušenju ovog vremena u kojem je novac, čini se više nego ikad, nadvladao gotovo sve moralne norme, nerijetko, i ova časna većina nađe na mjestu koje joj ne pripada? Istina, i ta manjina jeste realan problem koji nagriza biće medicinske profesije, problem tako bolan za svakog čovjeka, jer je zdravstveni radnik – ljekar prije svih, ličnost, biće kod kog se dotiču najdragocjenije vrijednosti svakog pojedinca – život i zdravlje.

Hipokratova zakletva je, očito, opstajala i opstala kroz vjekove jer su je ljekari nosili i nose časno, profesionalno i dostojanstveno. Upravo zbog toga jedan drugi, takođe ču­veni, rimski ljekar SKRIBONIJUS LARGUS (živio zadnjih 25 godina stare i prvih 50 godina nove ere), inače ljekar rim­skih imperatora, napisao je i ovjekovječio najljepšu odu ljekaru i njegovom uzvišenom pozivu. Evo te ode:

Ja nemam ni ambicije, ni lakomosti; ja imam ljubav samo za moju vještinu; ja poštujem najljepšu među vješti­nama, vještinu skoro nadčovječansku, vještinu koja dozvol­java da se olakša bolesnicima i da se povrati zdravlje. U tome je njen cilj, njen jedini cilj. Nekorisni su, i dostojni preziranja sve egoiste, ali su najviše za preziranje i dostojni mržnje ljudi i bogova oni ljekari čija duša nije ispunjena saosjećanjem i čovječnošću. Ljekar ne treba da odmjerava svoj interes prema bogatstvu i prema položaju svojih pacijenata. Čak i nepri­jatelji otadžbine imaju pravo na saučešće. Kao vojnik, i kao građanin on je dužan da se protiv njih bori bez milosti; ali kao ljekar, on treba da ih njeguje, da ih liječi, i, ostajući vje­ran svojim obavezama, koje mu nalaže njegovo zanimanje, on ne treba nikada da im da rđav lijek. Ako se ne stavlja sva u službu bolesnika, medicina iznevjerava obećanja koja je dala ljudima, da bude milosrdna.

Eto kako je grčki ljekar Hipokrat svojom Zakletvom ovjekovječio moralni kodeks ljekara, a rimski Skribonijius Largus odao vječno priznanje ljekarskom pozivu.

 

Piše: prim. mr sci dr Slobodan V. Radonjić