Izazovi u sprovođenju onkološkog liječenja u toku COVID-19 pandemije – iskustva iz Italije

Intervju: Doc. dr Mateo Lambertini

COVID-19 je postala jedna od najizazovnijih kriza javnog zdravlja u našoj modernoj istoriji. Ova kriza je značajno uticala i predstavlja veliki izazov za zdravstvene sisteme, kako na adekvatan način zbrinuti veliki broj hroničnih pacijenata, kojima sada ustanove nisu dostupne kao ranije.

Značajno se promijenila organizacija rada zdravstvenih ustanova, način na koji se pacijenti primaju u bolnice, odloženi su brojni kontrolni pregledi i dijagnostičke procedure, primjena telemedicine i otvorenih telefonskih linija za pacijente postali su nova svakodnevnica, umjesto standardnoh ambulantnih pregleda.

Koji su to izazovi, na koji način su riješeni i kako sprovode liječenje pacijenata sa karcinomom za vrijeme COVID-19 pandemije u Italiji, razgovarali smo sa doc. dr Mateom Lambertinijem, onkologom iz Đenove.  Dr Lambertini angažovan je na Univerzitetu u Đenovi, član je Komiteta mladih onkologa Evrope. Njegov rad je najviše fokusiran na rad sa pacijentima sa karcinomom dojke, ali je i značajno posvećen istraživanju u ovoj oblasti.

Dr Lambertini, možete li nam reći kakva je trenutna situacija u Italiji po pitanju COVID-19 pandemije, iz vijesti koje čujemo i čitamo iz medija vidimo da se polako popravlja i da se razmišlja o potepenom popuštanju mjera?

Situacija u Italiji je loša od početka marta, zbog čega je cijela zemlja zatvorena još od 9. marta. Dakle, već skoro puna dva mjeseca kretanje ljudi je ograničeno. U aprilu smo imali oko 100.000 potvrđenih slučajeva, do sada je u Italiji od posljedica COVID-19 preminulo oko 27.000 ljudi, po čemu smo druga najviše pogođena zemlja u svijetu. Od početka pandemije zaražen je veliki broj zdravstvenih radnika, čak oko 20.000, od čega je 150 zdravstvenih radnika nažalost premunulo.

Dobra vijest da posljednjih dana broj novih potvrđenih slučajeva opada. Takođe, dobra vijest je i da se smanjilo opterećenje na zdravstveni sistem, kao i broj prijema u Jedinicama intenzivnog liječenja, što će reći da sve manje pacijenata zahtijeva prijem u bolnice, dok se veći broj pacijenata oporavlja i otpušta na kućno liječenje. Ovo je veoma važno, jer smo na početku pandemije imali velikih problema sa ograničenim zdravstvenim kapacitetima, zbog naglog porasta broja oboljelih koji su zahtijevali intenzivnu njegu.  Od tada bolnički kapaciteti su značajno povećani i sve je veći broj kreveta iz dana u dan. Međutim, smrtnost je i dalje visoka i taj broj se ne smanjuje onako kako bismo željeli da vidimo, ali se uočavaju pozitivni efekti izolacije.

Mjere zabrane kretanja i popuštenje nekih od mjera kreću u našoj zemlji od 4 maja, jer pored novog virusa postoje brojni društveni problemi, kao što je pokretanje ekonomije. Zabrinut sam da će broj novih slučajeva ponovo porasti, sa njim i novo opterećenje na zdravstveni sistem, ali to je nešto što očekujemo, ali se nadam da se nećemo vratiti na dramatičnu situaciju kakvu smo imali u martu i početkom aprila.

Kakva je situacija u Vašoj bolnici, koji su izazovi sa kojima se svakodnevno suočavate?

Moja bolnica je najveća bolnica u Đenovi i akademski centar. Klinika za onkologiju nalazi se u zgradi koja je izdvojena od bolnice. Na našoj klinici se liječe onkološki pacijenti koji nisu pozitivni na COVID-19, trudimo se da ostanemo ,,COVID-19 free“ bolnica.

Nekoliko je izazova sa kojia smo se suočili. Prvi je prijem pacijenata koji se obavlja kroz trijažu izvan bolnice kako bi se spriječio ulazak pacijenata kod kojih postoji sumnja na  COVID-19. U slučaju sumnje na simptome postoji specifičan protokol kako bi se utvrdilo da li je pacijent zaražen.

Drugi je kada i koga testirati? Za razliku od samog početka, kada nismo bili u mogućnosti da testiramo sve koje smo željeli, sada su nam testovi dostupniji i možemo testirati veći broj ljudi. Što se tiče pacijenata sa karcinomom, testiramo sve pacijente koji su kandidati za hiruršku intervenciju. Naravno, pacijentima koji su pozitivni, operacija nije dozvoljena sve dok se ne oporave. Što se tiče pacijenata koji primaju terapiju, prije započinjanja ili nastavka terapije testiramo pacijente kod kojih postoji sumnja na COVID-19, ovim pacijentima nije dozvoljen ulazak na kliniku dok ne dobijemo rezultate testa. Pacijentima kod kojih su rezultati testa pozitivni ne nastavljamo i ne započinjanje terapiju, sve dok se oporavak ne potvrdi sa dva uzastopna negativna testa na COVID-19. Prvi test radimo kada pacijent postane asimptomatičan, dok drugi test ponavljamo nakom 24h ili 48h.

Međutim, sa sve većim brojem potvrđenih slučajeva COVID-19 kod pacijenata sa karcinomom, ima i onih kod kojih je nastavak i sprovođenje terapije urgentan i gdje ne možemo čekati da se pacijent potpuno oporavi. Primjeri takvih pacijenata su pacijenti sa leukemijom i mlade žene sa određenim podtipom karcinoma dojke, koji su započeli liječenje ili su se zarazili u vrijeme postavljanja dijagnoze. Kod ovih pacijenata ne možemo dugo čekati sa započinjanjem ili nastavkom terapije, jer možemo imati ozbiljno pogoršanje osnovne bolesti. Za ove pacijente izgradili smo jedinicu izvan naše klinike, posvećenu isključivo liječenju pacijenata sa karcinomom koji su COVID-19 pozitivni, a zahtijevaju dodatno praćenje i liječenje. Naravno, ne preporučujem da se pacijenti sa aktivnom infekcijom liječe, osim u par slučajeva koje sam pomenuo i gdje se ne može čekati duže od nedjelju ili dvije.

Nije važno samo raditi na spriječavanju da se pacijenti sa karcinomom zaraze, veći izazov je kako nastaviti sa pružanjem odgovarajuće njege i liječenja pacijentima sa karcinomom koji su zaraženi, a koji u jednom momentu zahtijevaju primjenu terapije. Upravo zato mi imamo ovu posebnu jedinicu, gdje se COVID-19 pozitivni pacijenti smještaju u bezbjednom okruženju za pružanje terapije u slučaju urgentnih stanja ili ukoliko pacijenti zahtijevaju hospitalizaciju.

Osvrnuo bih se na veliki izazov sa kojim je suočavaju svi zdravstveni sistemi širom svijeta, a to je adekvatna zaštitna oprema za zdravstvene radnike. Ovo je u Italiji bio veliki problem na početku, kada smo imali nedostatak zaštitne opreme, upravo se u ovom periodu zarazio najveći broj kolega. Dodatno, veliki broj zdravstvenoh radnika je morao biti izolovan, što je dovelo do problema manjka zdravstvenog kadra, čak u tolikoj mjeri da su u nekim sličajevima zdravstveni  radnici sa COVID-19, bez simptoma, ostajali da rade, naravno, sa adekvatnom zaštitnom opremom.

Zato nikako ne smijemo zaboraviti značaj lične zaštitne opreme za zdravstvene radnike, da bi se obezbijedio adekvatan kontinuitet rada i dostupnost ustanova, ali i pacijenata koji pristupaju zdravstvenim institucijama. Upravo zato zemlje koje nemaju veliki broj slučajeva, treba da rade na obezbjeđivanju zaštitne opreme i pripremaju se na vrijeme. Kako to izgleda iskusio sam na ličnom primjeru, kada sam jednu masku morao nositi nedjelju dana!

Možete li nam više reći o preporukama onkološkog liječenja za vrijeme COVID-19 pandemije, koje ste izdali zajedno sa kolegama, mladim onkolozima Italije, u časopisu Evropskog udruženja medikalnih onkologa?

U posljednjih par nedjelja objavljeno je dosta publikacija na ovu temu, ali smo mi bili među prvima koji su objavili savjete i preporuke. Na njima je radio tim mladih onkologa Italije, vodili smo se dokumentom koji je izdalo nacionalno Udruženje medikalnih onkologa i fokusirali na najznačajnije aspekte liječenja onkoloških pacijenata.

Dali smo jasne preporuke stručnoj javnosti vezane za nastavak primjene terapije kod pacijenata, započinjanja terapije kod novo dijagnostikovanih pacijenata, kako pratiti pacijente, prijemu pacijenata i pratnje, kao i procedure vezane za sprovođenje istraživačkog rada.

Jedna od preporuka koja je primijenjena na mojoj klinici, jeste smanjenje broja pregleda i prijema pacijenata u bolnicu u cilju smanjenja mogućnosti zaraze, ali i pratnje koja je često prisutna kod ovih pacijenata, a komunikacija sa većinom pacijenata odvija se putem telemedicine ili telefonskih poziva.  Ovakva promjena u svakodnevnom radu je najviše uticala na mene,  kao onkologa, jer je interakcija sa pacijentom ključna i u nekim fazama bolesti od velikog značaja. Razgovor sa pacijentom u ambulanti nam je otežan, jer smo mi ljekari pod punom zaštitnom opremom, nosimo hiruške maske kao i dodatnu opremu. Pacijenti kada uđe u ambulantu, takođe nose masku na licu i sve to dodatno otežava komunikaciju i uspostavljanje odnosa pacijent ljekar.

Uprkos svim izazovima povezanim sa COVID-19, mi kao profesionalci koji liječe delikatnu populaciju pacijenata, treba da napravimo dodatne napore kako bi pacijenti sa karcinomom dobili adekvatnu njegu i liječenje, uključujući i one pacijente koji su se inficirani SARS-CoV-2 virusom, a već se liječe od nekog tipa karcinoma.

                                                                                                                                 Verica Pantelić