Prof. dr Mihajlo Kuliš
Tradicionalni ljekarski etos više nije u mogućnosti da, izvan granica pomenute suštine arhetipičnog odnosa ljekar – pacijent, pruži odgovarajuću i zadovoljavajuću orijentaciju u rješavanju sve kompleksnijih etičkih izazova. Ne samo tehnološke inovacije, već strukturne promjene u zdravstvu i sve širi korpus zadataka u medicinskom sistemu zahtijevaju kontinuiranu refleksiju i diskusiju o etičkim pitanjima, o tome gdje su etičke granice medicinski mogućeg.
To je zadatak koji traži sistemsko i interdisciplinarno istraživanje, što je rezultiralo time da je etička refleksija dobila posebno mjesto u nauci. Ljekarski etos je dopunjen i proširen medicinskom etikom, koja ne ostaje ograničena isključivo na ljekarsku djelatnost, već obuhvata mnogobrojne aktere u zdravstvenom sistemu i izvan njega. Razvoj i emancipacija društva rezultirali su sekularizacijom medicine i etikom koja se, preispitujući postojeće tabue i tradicije, suočila sa novim uslovima i prioritetima.
Izazovi i zadaci medicinske etike i medicinskog etosa su neprolazni. Propisi stari više hiljada godina su zbir onih normi, odnosno pravila, kojima se “iskazuje model i način poželjnog i obaveznog ponašanja u obavljanju ljekarske profesije”, uz napomenu da ljekarska etika nikada, ni u kom slučaju, nije prost zbir profesionalnih obaveza.
Savremena medicinska etika nema ambiciju da koncipira novu etiku, što bi bilo pretenciozno, i upitno da li je uopšte moguće, već da aktivno doprinese transformaciji profesionalnog etosa koji svoje korijene ima u Hipokratovom katalogu vrlina i principima primum non nocere (prvo ne škoditi) i bonum facere (činiti dobro).
Medicinska etika je u stvari nastala zbog potrebe za tačnim i preciznim uređenjem moralnih načela obavljanja ljekarske profesije. Upravo zbog toga smatram da medicinska etika i deontologija zaslužuju jednaki tretman u nastavi i obrazovanju zdravstvenih radnika. Jasno je da niko ne može tražiti gotove obrasce za ispravno ponašanje, ali postoje vrijednosni principi i parametri koji služe kao smjernice. Konačno, medicinska etika je predmet koji se tiče svih nas, svi ćemo, prije ili kasnije, biti u poziciji pacijenta. “Što da uradim” je uvijek etičko pitanje, i komponenta svakog činjenja ili nečinjenja. Pitanje “što mogu da uradim” je primarno tehničke prirode, na koje treba odgovoriti prije nego potražimo odgovor na prvo pitanje. Dakle, potrebno je znati što se može uraditi, da bi se odlučilo što će se preduzeti.
Danas se više ne sumnja u neophodnost postojanja medicinske etike, ali o sadržaju, obimu i širenju vladaju različita mišljenja. Svaka bolest ima svoje karakteristične zahtjeve, a određeni uticaj imaju i ljekar i pacijent, ali i okolina, s tim da bitne razlike mogu proisticati i iz različitih regija i kultura.
Na osnovu svega izloženog, evidentno je da medicinska etika znači i preobražaj i trajanje, sastoji se i od tradicije i inovacija, u (dis)harmoniji između paternalističke odgovornosti ljekara i autonomije pacijenta, koja se samo rijetko demonstrira u vidu idealnog partnerstva, a mnogo češće u asimetričnim oblicima interakcije na liniji ljekar – pacijent.
Odnos ljekar – pacijent reflektuje, između ostalog, i promjene i preobražaj u društvu i kulturi i, naravno, razvoj u medicini. U različitim epohama istorije medicine odnos ljekar – pacijent je uvijek iznova diskutovan i opisivan, a danas je za medicinsku etiku jedna od centralnih tema.
Moderni pluralizam uslovio je i pluralizaciju moralnih stavova i uvjerenja, i istovremeno dinamizirao karakter (medicinske) etike. Medicinsko – etička diskusija je, plastično rečeno, prostor u kome društvo pokušava da razjasni odnos prema životu i smrti. Ali, i više od toga – savremena medicinska etika ima i svoje konkretne, fizičke prostore. Bolest i umiranje imaju svoj, uglavnom institucionalizovani prostor, bilo da je riječ o bolnici ili domovima i etika živi i nadograđuje se, manje u teoriji a više u realnom životnom prostoru, u kome nailazimo na probleme i konflikte. Život je uvijek veći, kompleksniji od bilo koje teorije, pa i etike.
Medicinu ne smijemo posmatrati izolovano, već u širem društvenom kontekstu. Bilans uspjeha u ukupnom društvenom razvoju, pa i na polju medicine, zamaglio je donekle pogled na suštinske elemente bitisanja. Potiskivanje pitanja bolesti i smrti, novo samopouzdanje i nova očekivanja od medicine iskrivili su sliku o (ne) moći moderne medicine. Međutim, (i) medicina, uprkos frapantnim uspjesima, ima svoje granice i toga moramo uvijek biti svjesni, jednako kao što su bolest i smrt prirodni, sastavni dio životu. Medicina nije čista prirodna nauka, neće to biti ni u budućnosti, jer je najvažniji i pretpostavljeni sadržaj medicine – ljudska interakcija koja ne podliježe zakonima i objektivnim mjerilima. To nadalje znači da – kao što je medicina naučila da čovjek nije samo objekt, već ga potrebno tretirati kao subjekt, kao bio-psiho-socijalnu cjelinu – tako je i etika morala da prihvati da pored racionalne perspektive problema, postoji još i druga, jednako bitna – empatijska.
Poseban aspekt, kojeg ćemo samo površno pomenuti, a koji, međutim nije nebitan kada govorimo o medicinskoj etici, je odnos između etičara i ljekara. Francuski ljekar i naučnik, Jean Bernard je bio dvostruko “razočaran” etikom, jer je, po njemu, za filozofiju, medicina – od antičkog vremena do XIX vijeka – bila nemoćna i posljedično neinteresantna, da bi sa trijumfalnim pohodom medicine, sa novim otkrićima i pobjedama nad npr. tuberkulozom i sifilisom, etika zanemarivala napredak medicine.
Određeno podozrenje, manje ili više latentno, nerazumijevanje na relaciji ljekar – etičar i dalje postoji. Dugo vremena se smatralo da je nauka per se dobra i da njoj nije potrebna etika kao viša instanca. Pouka istorije i zločina počinjenih u ime nauke, koja je posebno u prvoj polovini XX vijeka izgubila svoju nevinost, je da ne postoji “čista” nauka. Aušvic i Dahau su zastrašujuća svjedočanstva zločina u oblasti medicine. Nema nauke bez interesa, bilo da je riječ o političkim, ekonomskim ili društvenim interesima, i zato je etika važan odbrambeni mehanizam u zaštiti civilizacijskih vrijednosti i dostignuća. U tom smislu i medicina mora da se – nolens volens – konfrontira sa egzistencijalnim iskustvima i etičkim izazovima. Medicina se konstituiše preko čovjeka. Nije medicina izmislila pacijenta, već je nastala i postoji zbog njega, ona je vještina u službi čovjeka. Možda više nego ikada potrebna joj je etika, njeni fundirani argumenti i permanentno kritičko preispitivanje etičko-moralnih dilema. Naročito kada međuprostor na relaciji medicinar – pacijent sve više osvaja tehnika. Jedan od zadataka medicinske etike je da prati tehnološki razvoj, po potrebi i kritički, kako se ne bi desilo da “pogled u monitor” bude važniji od “pogleda na pacijenta”. Tehnološki napredak nije imperativ, ali se ne može ni zaustaviti, a sa moralnog stanovišta svakako nije neutralan. Etika nije protivnik tehnologije, riječ je o kompleksnom pitanju imajući u vidu da tehnološki razvoj može imati kako pozitivne, tako i negativne etičke implikacije. Zadatak etike je da dinamički i pragmatično prati istorijski kontekst i (sa)čuva ravnotežu između inovacija i moralne odgovornosti, kroz stalnu refleksiju i diskusiju etičkih pitanja. U tom cilju medicinska etika, kao zasebna nauka, dopunjuje i proširuje tradicionalni etos koji kao takav nije više u mogućnosti da adekvatno odgovori zahtjevima vremena. Zato je, ponavljam, izuzetno važno da medicinska etika kao disciplina i predmet bude adekvatno i snažnije promovisana u edukaciji i usvajanju kliničko-etičkih kompetencija medicinskog kadra, kako bi svoju profesiju mogao analitički i klinički preispitivati, ali i dalje kreativno unapređivati.
Kad god je riječ o etici sjetim se Sokrata i najstarijeg pitanja filozofije morala – može li se etika (vrlina) učiti? Kao profesor koji je predavao medicinsku etiku, znam da je teško, izazovno, da ne kažem problematično, studente učiti vrlini. Držati predavanje o vrlinama, o njima govoriti u teorijskoj ravni i eventualno pokrenuti proces refleksije, razmjene mišljenja, diskusiju, animirati studente na racionalnu argumentaciju je jedno, učiti buduće medicinare vrlinama je nešto sasvim drugo. Vrline se, po mom mišljenju, mogu prvenstveno (ne)učiti i utemeljiti kroz sopstveno činjenje, a na bazi prethodno usvojene teorije. Humani ljekarski etos se ne razvija i ne usvaja primarno kroz predavanja ili stručne seminare, već se etička kompetentnost usavršava kroz lična iskustva. Kao što je fundamentalna etika bez primjene prazna, tako je i primjenjena etika bez teorijskog obrazloženja slijepa. To znači da je primijenjena etika stara koliko i “čista” etika i u tom smislu treba njegovati i – u skladu sa izmijenjenim uslovima – razvijati sokratovski aksiom.
Iz knjige “Medicinska etika”, autor Mihajlo Kuliš
