Aleksandra Vojvodić, spec. psihologije
Susret sa izazovima mentalnog zdravlja gotovo uvijek donosi pitanja na koja u tom trenutku nemamo jasne odgovore. Bilo da je riječ o anksioznosti, depresivnosti, životnoj krizi, prolasku kroz traumatsko iskustvo ili nekoj drugoj psihičkoj teškoći, takva iskustva nas podstiču na dodatno preispitivanje sebe, svojih osjećanja i načina na koji se nosimo sa životnim izazovima. Ponekad nas dovedu i do potrebe da primijenimo drugačiji način samoregulacije od onoga koji nam je do tada bio poznat i dovoljan.
U situacijama psihičke krize javlja se mnogo pitanja, a jedno od najčešćih glasi: “Da li mi je potreban razgovor sa stručnjakom ili su mi potrebni ljekovi?”
Međutim, u pozadini ovog naizgled jednostavnog pitanja je nešto mnogo više. Vrlo često se u prostorima između ovih riječi krije bezbroj nečujnih i prećutanih pitanja i strahova:
• Da li mogu sam/a i šta znači ako ne mogu?
• Hoće li, ako izgovorim sve ovo, biti još gore?
• Da li sam slab/a?
• Da li sam normalan/na?
• Šta ako “poludim”?
• Šta ako me ljekovi promijene i više ne budem ja?
Ovakva pitanja su česta ali ih rijetko izgovaramo. Mentalne tegobe uobičajeno prate osjećaj nesigurnosti, stida i strah od osude, zbog čega mnogi odlažu traženje stručne pomoći. Istovremeno, u društvu su i dalje prisutne brojne predrasude poput one da je odlazak psihologu ili psihijatru znak slabosti, da se psihičke teškoće mogu uvijek riješiti isključivo snagom volje ili da ljekovi mijenjaju ličnost.
Kada pomaže razgovor?
Razgovor sa stručnjakom predstavlja strukturisan i pažljivo vođen proces psihološke podrške tokom kojeg osoba dobija prostor da bolje razumije svoje misli, osjećanja i obrasce ponašanja, kao i da razvija nove načine suočavanja sa životnim izazovima.
Važno je naglasiti da takav razgovor nije samo “pričanje o problemima”. To je aktivan proces u kojem osoba, uz podršku stručnjaka, istražuje svoja iskustva, prepoznaje vlastite obrasce reagovanja i usvaja korisnije načine razmišljanja i ponašanja koji doprinose očuvanju i unapređenju mentalnog zdravlja.
Kada su potrebni ljekovi?
Postoje situacije kada simptomi postanu izraženi i značajno narušavaju svakodnevno funkcionisanje. Osoba može izgubiti interesovanje za aktivnosti koje je ranije voljela, imati ozbiljne poremećaje sna, osjećaj beznađa, intenzivne napade panike ili toliko izraženu anksioznost da više nije u mogućnosti da obavlja svoje svakodnevne obaveze.
U takvim slučajevima psihijatar može preporučiti farmakoterapiju. Uloga lijekova nije da promijene ličnost ili “izbrišu” životne probleme, već da ublaže simptome, omoguće bolje svakodnevno funkcionisanje i stvore uslove da osoba lakše učestvuje u psihoterapijskom procesu i drugim oblicima oporavka.
Česte zablude
Jedna od najčešćih predrasuda jeste da je uzimanje ljekova znak slabosti.
Mentalni poremećaji, međutim, nisu pitanje karaktera ili volje. Oni nastaju kao rezultat složene međusobne povezanosti bioloških, psiholoških i socijalnih faktora i, kao i druga zdravstvena stanja, zahtijevaju odgovarajući tretman.
Druga zabluda je da razgovor može riješiti svaki problem.
Iako psihoterapija ima značajnu ulogu, postoje situacije u kojima sama nije dovoljna, baš kao što ni ljekovi ne mogu riješiti životne probleme niti promijeniti štetne obrasce ponašanja bez aktivnog angažovanja osobe.
Na kraju…
Zato pitanje nije “Ljekovi ili razgovor?”, već “Šta je u ovom trenutku najbolje za mene?” Odgovor na to pitanje uvijek zavisi od prirode i težine tegoba, njihovog trajanja, svakodnevnog funkcionisanja osobe, ali i njenih potreba i životnih okolnosti. Nekome će biti dovoljna psihoterapija, nekome će biti potrebni ljekovi, a kod mnogih će upravo kombinacija ova dva pristupa donijeti najbolje rezultate.
Možda je upravo zato najvažnije odustati od razmišljanja po principu “ili-ili”.
U brizi o mentalnom zdravlju odgovor je često “i-i”.
To nisu suprotstavljeni, već komplementarni oblici liječenja čiji je zajednički cilj isti: ublažavanje patnje, očuvanje mentalnog zdravlja i poboljšanje kvaliteta života osobe.
