O parodontopatijama je do sada bezbroj puta pisano i zastupani su različiti koncepti terapije. Ipak, ako se zna da je to oboljenje jedno od najrasprostranjenijih kod ljudi, onda to znači da problemi nijesu riješeni i da će nauka još dugo tražiti rješenja prihvatljiva za uredan i zdrav status potpornog aparata zuba. Međutim, ono što je veoma važno i što je u posljednje vrijeme dobilo na značaju, jesu estetski učinak u parodontalnoj regiji poslije primjene nekog od načina liječenja ovog oboljenja.
Sami zahtjevi pacijenata da se procedure terapije usredsrijede na maksimalnu estetsku satisfakciju, čine ovaj proces liječenja znatno komplikovanijim. To znači da više odavno nije dovoljno ozdraviti oboljeli parodoncijum, sačuvati zube i omogućiti kvalitetnu funkciju zuba, već je neophodno imati i dobar koncept izgleda desni u odnosu na zube i vilicu i, uopšte, stvaranje povoljnog utiska o izgledu u ovom području.
Savremena (moderna) parodontologija u suštini se sastoji od dva velika glavna područja: tradicionalne terapije parodontitisa i područja plastične parodontalne hirurgije. Cilj tradicionalne parodontalne hirurgije bilo je liječenje parodontalnog oboljenja koje uključuje, kada je to potrebno, čak i radikalno uklanjanje tkivne upale. Međutim, tako postignuto parodontalno zdravlje često je išlo na štetu estetike. Hirurški resektivni zahvati imali su za posljedicu izražene gubitke tvrdog i mekog tkiva i nisu doprinijeli očuvanju oralne estetike. Tek je uvođenjem membranske tehnike1 nastala prekretnica koja je dokazala da je parodontalna regeneracija moguća.F
Takođe, u području terapije parodontitisa jako su se poboljšale tehnike i materijali. Tako je antiinfektivna terapija došla u žarište interesovanja jer postoji bolje razumijevanje mikrobioloških odnosa i sastava biofilmova, kao i o njihovog uništavanja (npr. uređajima za pjeskarenje – prahom/vodom i pomoću hemijskih metoda lokalnom primjenom antibiotika). Takva antiinfektivna terapija doprinijela je znatnom smanjenju dubine parodontalnih džepova i dovela do značajne redukcije potrebe za hirurškim korekcijama.
Zbog rastućih zahtjeva pacijenata plastična estetska parodontalna hirurgija zauzela je važno mjesto. Pod plastičnom parodontalnom hirurgijom podrazumijevaju se svi zahtjevi pomoću kojih se postiže funkcionalno i estetsko poboljšanje gingive. To se najbolje ogleda u prekrivanju gingivalnih recesija i rješavanju i estetskog produžavanja krune zuba.
Rješavanje gingivalnih recesija nekada je indikovano i iz funkcionalnih razloga jer su one povezane sa preosjetljivošću ili povećanim rizikom od karijesa. Ovo je veoma važno prije svega u području gornjih prednjih zuba. Tehnike hirurškog rada, instrumenti i vrste hirurškog konca, značajno doprinose uspješnosti terapije.
Primarni cilj parodontološke terapije jeste, po mogućnosti, što potpunije uklanjanje tvrdih i mekih bakterijskih naslaga na površini korijena, kao i sprečavanje ponovne kolonizacije struktura obrađenih patogenim bakterijama. Međutim, veoma je teško ukloniti sve naslage. Nekada je neophodna instrumentalizacija rada, tj. mehaničko čišćenje ogoljenog vrata, uz korišćenje različitih metoda kao što su: antimikrobna fotodinamička terapija (čiji je cilj netermička eliminacija ćelija i mikroorganizama laserom niske energije), lokalno korišćenje antibiotika koje može imati potporni učinak (iako nekada može doći do rezistencije na antibiotike, pa ih treba koristiti samo ako se procijeni da je to nephodno). Iako ima limitirane mogućnosti, laserska tehnika pacijentu pruža osjećaj komfora zbog bezbolnosti procesa.
Cilj terapije parodontitisa jeste održavanje prirodnih zuba u zdravom, funkcionalnom, estetski prihvatljivom i bezbolnom stanju. To znači:
– Eliminisanje infekcije
– Zaustavljanje parodontalne destrukcije
– Regeneraciju uništenog parodontalnog tkiva. U najvećem broju slučajeva dovoljno je mehaničko
odstranjivanje bakterijskih zubnih naslaga (individualna higijena pacijenta), i profesionalno čišćenje zuba (stomatolog). Kako se kod terapije parodontitisa primarno pokušava postići eliminisanje subgingivalnog biofilma, bilo bi povoljno raspolagati antisepticima, odnosno antibioticima koji djeluju samo lokalno. Nepovoljan ambijent gingivalnog džepa uslovio je razvoj medikamenata koji se mogu duže zadržati u sulkusu. Tu su prije svega prepoznati razni preparati, konci, gelovi, kojima se pakuje oboljeli prostor oko zuba. Primjena lokalne antibiotske terapije prikladna je nakon tretmana tvrdih naslaga sa korjenova, kao i nakon hirurških intervencija, kada dolazi do recidiva. U slučaju agresivnog parodontitisa, postavlja se pitanje da li je prikladnije antibiotike koristiti lokalno ili sistemski, sa dodatnom mehaničkom terapijom.
Takođe, terapija periimplantantnih infekcija jedan je dalji neriješen problem. Hrapave implantantne površine omogućavaju oseointegraciju, ali i nakupljanje biofilma. Ako se ukloni biofilm, postoji opasnost od ireverzibilnog oštećenja osjetljive implantantne površine, tako da dekontaminacija laserskim svijetlom ili korišćenjem pjeskarenja i lokalna primjena antibiotika, mogu biti značajno terapijsko sredstvo.
Kao novost u terapiji koštanih defekata uvodi se membranska tehnika i ona je u kombinaciji sa korišćenjem koštanih zamjenika (partikula) postala međunarodni standard. Metoda zamjene koštanim tkivom bez korišćenja membrane nije dala zadovoljavajuće rezultate. Membrana omogućava stvaranje dodatnog prostora ispod membrane i nepropusno primarno zatvaranje mekog tkiva iznad membrane. Ujedno, ona je i zaštita dodate kosti sa kontaktima iz usne duplje. Kvalitet membrana vremenom se razvijao i došlo se do toga da su one tkivno kompatibilne, biokompatibilne i mikrobiološki kompatibilne.
Add comment