Resektivna hirurgija podrazumijeva gingivektomiju, hirurško produžavanje zuba, resektivnu terapiju furkacijskih defekata i parodontalnu hirurgiju, radi eliminacije džepova.
Pod eliminacijom džepova podrazumijevaju se zahvati kojima se ponovo uspostavlja fiziološka koštana struktura, nakon što je bila promijenjena parodontalnim upalnim procesima. Hirurška promjena oblika parodontalne kosti pri tome se može postići pomoću osteoplastike, osteotomije ili kombinacijom ovih postupaka.
Destrukcija parodontalnog tkiva upalnim procesima može dovesti do preoblikovanja arhitekture i samim tim do nepovoljnog odnosa između kosti, desni i zuba. Cilj resektivne parodontne terapije jeste smanjenje parodontalnih džepova kako bi se postigla manje patogena bakterijska flora i lakše pristupna anatomija za higijenu.
Žrtvovanje parodontalne kosti radi izgradnje fizioloških odnosa (tkivne arhitekture) pravdano je sa aspekta očuvanja parodontnog zdravlja. Mana ove terapije jeste ogoljenje zubnih vratova i moguće povećanje senzibilnosti u tom području. Iako se u modernoj hirurškoj terapiji preporučuje regenerativna terapija, nekada je (pogotovo u bočnoj regiji) njen učinak sasvim opravdan. Uspjeh ove terapije zavisi i od životnih navika, kao što su pušenje ili loša higijena. Takođe, sam uspjeh hirurgije zavisi i od anatomije postojećeg koštanog defekta. Što je defekt uži i bolje okružen kosti, to je više šansi za bolju regeneraciju. Samim tim, odluka o tome koju vrstu hirurške terapije koristiti zavisi od toga da li su u pitanju jednozidni, dvozidni ili trozidni defekti, a u nekim slučajevima tehnike se mogu kombinovati.
Poseban problem predstavljaju zubi u bočnoj regiji, kada su furkacijski ulazi vidljivi, pa bi najbolje bilo preventivno djelovanje od strane stomatologa da ne bi došlo do tog nivoa razgradnje (iako i tada neki hirurzi aplikuju materijale i procedure kojima pokazuju uspjehe, npr. primjena preparata Emdogain).
Nažalost, resektivna koštana terapija u većini slučajeva je kontraindikovana u estetskom području (prednji zubi). Izuzetak čine slučajevi kod kojih se kasnije planira terapija krunicama, proširenje kompozitnim ispunima ili ljuspicama (vinir). U estetskom području treba odabrati modificirane hirurške tehnike koje za cilj imaju maksimalno očuvanje facijalnog tkiva.
Povećanje uspjeha regenerativnih metoda i estetski zahtjevi pacijenata u ovoj regiji limitiraju resektivnu hirurgiju. Resektivna parodontalna terapija i danas je indicirana kod plitkih jednozidnih i dvozidnih parodontalnih defekata, kod stvaranja džepova horizontalnom razgradnjom kosti dok se ne otvore ulazi u furkacije i dok ne postoje estetska ograničenja.
U domenu parodontalne platične hirurgije jedan od najvećih izazova jeste rekonstrukcija interdentalnih papila. To se rješava slobodnim mukoznim transplantatom iz donatorske regije (tuber) koristeći paradontnohirurške metode.
Jedna od terapijskih mogućnosti nepovoljnih estetskih situacija jeste i segmentirani pomak pomoću distrakcijske osteogeneze. On zahtijeva veliko iskustvo kako bi se segment pravilno odvojio i pomjerio u savršenom smjeru. Zbog anatomskih odnosa, moguće su komplikacije.
Kao zamjenici za kost koriste se autologna kost, vještačka kost sa membranom, kolagena membrana, membrane izdvojene iz trombocitnih faktora rasta (CGF), a za popunjavanje defekata u mekom tkivu i slobodni vezivni transplantati.
Najveća očekivanja pacijenata, a najmanje mogućnosti uspjeha i zadovoljenja imale su intervencije ugradnje implantata u estetskoj zoni, pogotovo u periodu životne dobi do dvadeset godina. Na sreću, kombinacijom estetskih protetskih radova, nedostaci se kompenzuju.
Piše: dr Branko Rašović, specijalista oralne kirurgije
Dodajte komentar