Maligna oboljenja (rak, kancer, karcinom, tumor) bolesti su koje karakterišu nekontrolisana dioba ćelija i njihova sposobnost da prodru u tkiva direktnim urastanjem ili metastazom (migracijom, rasijavanjem) van mjesta gdje se zloćudni tumor prvi put pojavio. Uzrok njihovog nastanka nije potpuno razjašnjen. Smatra se da važnu ulogu igraju kako spoljašnji (hemijske materije, zračenje, virusi), tako i unutrašnji faktori (imuni status, hormoni, nasleđe – genetski zapis), mada oni mogu djelovati i zajedno. Terapija je hirurška, radio-terapija i hemio-terapija, s tim što se ovi načini liječenja veoma često kombinuju. Za maligna oboljenja zna se od davnina. Autopsije (obdukcije) drevnih egipatskih mumija, stari kineski i arapski zapisi, ukazuju da su i ove daleke civilizacije znale za zloćudne bolesti. Otac medicine Hipokrat (IV v. p. n. e.) i ovim oboljenjima posvetio je značajnu pažnju. Između ostalog, uveo je u medicinsku struku i nauku termin „karcinom”, koji vodi porijeklo od grčke riječi „karkios” što znači „rak”, jer ga je način širenja bolesti (ćelija) u organizmu podsjećao na ovu vrstu zglavkara. Osobe sa malignitetom još su jedna rizična grupacija u stomatološkoj praksi. Postojanje same bolesti predstavlja određeni rizik, ali su rizični u pravom smislu upravo bolesnici koji se već nalaze u proceduri liječenja, kako oni na radio-terapiji, tako, naročito oni na hemio-terapiji. Osobe liječene samo hirurški, uz svu potrebnu predostrožnost, ne predstavljaju poseban rizik za izvođenje stomatoloških intervencija.
Pacijenti liječeni radio-terapijom
Radioterapija (rendgenoterapija) predstavlja ozračenje rendgenskim zracima radi liječenja organizma ili pojedinih njegovih djelova. Njemački fizičar Röntgen Wilhelm Conrad (1845-1923) otkrio je u svojoj laboratoriji posebnu, do tada nepoznatu, vrstu elektromagnetnih talasa, i uočio da se njima mogu vršiti snimanja unutrašnjih struktura ljudskog tijela. Tim zracima uradio je prvi radio-gram šake svoje supruge. Bilo je to epohalno otkriće u nauci. Novootkrivene zrake Rendgen je nazvao „X-zraci”. Međutim, naučnici su, cijeneći sjajno otkriće velikog fizičara, u znak priznanja, usvojili naziv „rendgenski zraci”. Za svoje izvanredno djelo Rendgenu je 1901. godine dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku, kojom je ovaj naučnik postao i njen prvi dobitnik. Zahvaljujući Rendgenu nastala je rendgenologija, nauka o svojstvima rendgenskih zraka i otpočeta je njihova praktična primjena u raznim oblastima: medicini, veterini, biologiji, tehnologiji, poljoprivredi i dr. Sam pojam medicinske rendgenologije 20
Kurioziteta radi, zanimljiv je podatak da se Rendgen u početku svoga školovanja, na dugom putu do Nobelove nagrade, u jednom momentu „okliznuo”, ne uspjevši da položi maturu na tehničkoj školi u njemačkom gradu Utrehtu. Pomenimo i to da je genijalni fizičar umro 1923. godine, od raka, i da se vjeruje da maligno oboljenje nije bilo posljedica njegovog rada s (njegovim) X-zracima, tim prije što je kao istraživač koristio, još tada, olovnu zaštitu, koja se koristi i danas.
označava nauku o upotrebi rendgenskih zraka u medicinske svrhe – dijagnostičke i terapijske.
Pacijenti koji se liječe radio-terapijom, prvenstveno oni kod kojih se zračenje vrši u predjelu glave i vrata (ili je ova regija dijelom ili u potpunosti obuhvaćena zonom zračenja) rizična su grupacija u stomatologiji. U toku liječenja mogu se pojaviti brojni simptomi na koži, sluzokoži i pljuvačnim žlijezdama, usljed neželjenog dejstva X-zraka na ćelije ovog predjela. Najčešći su: crvenilo kože, suva usta i osjećaj pečenja, bol, otežano gutanje, gubitak ukusa (što remeti ishranu), pojava bijelih naslaga, što predstavlja ozbiljne smetnje bolesniku i poteškoće stomatologu za bilo kakvu potrebnu intervenciju.
Naročito je rizično kada je neophodno pacijentu uraditi vađenje zuba u periodu poslije radijacione terapije, koja je, već kao neželjeni efekat, dovela do poremećene (kompromitovane) cirkulacije u koštano tkivo (obliterantni endarteritis). To se negativno odražava na tok zarastanja rane, posebno u donjoj vilici (koja je, inače, kompaktne koštane građe, pa samim tim i slabije prokrvljena, ishranjena), uz opasnost nastanka veoma neprijatne i ozbiljne komplikacije – osteomijelitisa (zapaljenje koštane srži). Zato je neophodno zaštititi pacijenta, antibioticima širokog spektra (posebno one u prvoj godini poslije zračne terapije). To se vrši jedan dan prije i sedam dana poslije obavljanja oralno-hirurškog zahvata.
Add comment