Par pitanja o…patološkoj potrebi za laganjem

0
544

02Kada slažemo prvi put i zašto to radimo? Svi mi smo nekada nekog slagali, i te laži su imale neki specifičan cilj – postizanje određene koristi ili izbjegavanje kazne. Ko to ne priznaje, laže. Naravno, iako neki ljudi lažu više nego drugi, obično se veća količina laganja sa ciljem smatra manipulacijom. Neki lažu da bi se prikazali onakvima kakvi bi želeli da budu (laži su često u skladu sa neostvarenim željama), drugi da bi pribavili neki vid lične koristi, treći koriste laž da bi izbjegli kritiku ili kaznu zbog nečega što su učinili ili nijesu učinili, a okolina je to zahtijevala ili je to bila njihova obaveza. Ne postoji univerzalni profil ličnosti koji bi se mogao pripisati lažovu, ali je izvjesno da su nezrelost, slabo razvijena savjest, manipulativnost i korišćenje drugih da bi se zadovoljile lične potrebe karakteristike na koje ćemo često naići kod onih koji su skloni laganju. Patološko laganje, međutim, je laganje bez određenog cilja, bez ikakve očigledne koristi a često i štetno po samu osobu koja se lažima služi. Osoba koja ima problema sa patološkim laganjem izgovara laži svakodnevno, u velikim količinama i to radi toliko ubjedljivo kao da izgovara čistu istinu. Da li je patološko laganje svjesno? Smatra se da patološko laganje nije pod uticajem svijesti, ono se odvija nekontrolisano i impulsivno. Osobe koje imaju problema sa patološkim laganjem vjeruju u sopstvene laži kao da su one stvarne, pa često ni sami ne priznaju da imaju problem. Iako, gledano sa strane, ovakvo laganje može dovesti osobu u neprijatnu situaciju kada ljudi otkriju da je konstantno lagala, ovaj impuls ka laganju u najvećem broju slučajeva ima funkciju da bar neko vrijeme osobu prikaže u što boljem svijetlu i poveća njeno inače veoma nisko samopouzdanje.

Kako prepoznati „patološkog lažova“? Osobe koje imaju problema sa patološkim laganjem se najlakše prepoznaju na osnovu velikog broja prekršenih obećanja, upropašćenih veza i nesposobnosti da završe važne zadatke na vrijeme. Takođe, kako je u osnovi nedostatak samopouzdanja, njihove laži će se odnositi na to da su veoma bliski sa poznatim ličnostima ili da su postigli neki nevjerovatan uspjeh na primjer. Kako ove osobe nijesu svjesne posledica svojih izmišljanja, ako ih uhvatite u laži obično se neće izvinjavati ili priznavati krivicu. One će samo nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Obično ako ih otkrije jedan krug ljudi, oni odatle odlaze i biraju novi krug ljudi u kome će nastaviti da se kreću dok ih ne otkriju i tako redom.

Da li je patološko laganje psihijatrijski slučaj? U međunarodnoj klasifikaciji bolesti patološko laganje se javlja kao simptom nekih poremećaja ličnosti kao što su granični, antisocijalni ili narcistički poremećaj ličnosti. Međutim, dešava se da patološko laganje može da postoji i samo po sebi i kao takvo ono nije dio nekog ozbiljnijeg psihijatrijskog poremećaja. Dakle, jako je bitno razgraničiti da li je patološko laganje samo način ponašanja koji neka osoba manifestuje ili je dio odnosno simptom nekog ozbiljnijeg poremećaja.

Da li „sitne laži“ djece treba da brinu njihove roditelje? Najčešći razlog za laganje, naročito kod male djece je strah od kazne. Ovo je posebno izraženo kad djetetu prijeti ozbiljno kažnjavanje, ili kad roditelji imaju nerealno visoka očekivanja od svoje djece. Osnovni problem u ovakvim situacijama su prevelika očekivanja roditelja od pretjerano male djece. Djeca školskog uzrasta će takođe pribjeći lažima kako bi poboljšala svoje samopouzdanje i socijalni status. Na primjer, ona mogu pričati svojim drugarima iz škole ali i mimo nje kako su upoznali muzičku zvijezdu, ili omiljenog sportistu, ili mogu preuveličavati bogatstvo svojih roditelja. Za stariju djecu laganje predstavlja buntovnički odgovor na ograničenja. Ono za njih predstavlja način da izazovu roditeljski autoritet. Djeca u školskom uzrastu ne osjećaju više da bi sve trebalo pričati roditeljima i oni mogu da odgovore lažima roditelju na pitanje koje je za njih nametljivo. U slučaju da je dijete odjednom počelo intenzivno da laže čak i oko naizgled sasvim beznačajnih stvari, to može biti znak da nešto nije u redu.

Kada ovo stanje zahtijeva liječenje i što ono podrazumijeva? Ako se patološko laganje javlja kao simptom nekih od poremećaja ličnosti ono se uglavnom tretira medikamentima i psihoterapijom. Važna stavka u psihoterapiji je da osoba prizna da ima problem s laganjem, jer je za nju velika poteškoća da razluči kada govori istinu a kada laže. U kognitivno bihejvioralnoj terapiji, psiholog pokušava da otkrije zašto osoba ima potrebu za laganjem, kakvo je njeno uvjerenje o laganju i kako laž utiče na njene emocije i ponašanje. Ovakve osobe su takođe sklone da manipulišu svoje terapeute, one često ne mogu ni da odole potrebi za izmišljanjem priča koje potkrepljuju lažnim sjećanjima i emocijama. Naravno, ukoliko takve osobe ne pristanu na tretman sa njima nije ni moguće raditi.