„Preko trnja do zvijezda“ (Per aspera ad astra)

0
121

Prim. dr Slobodan Radonjić

 

„U nauci ne postoji širok, utrven, put i samo onaj može dospjeti do njenih

blistavih vrhunaca, ko se ne plašeći poraza penje njenim kamenitim stazama.“

 

Čovjek u svojoj ambivalentnosti nosi u sebi, još od iskona, i dobro i zlo. Nažalost, zla mnogo više. Oholost, zavist, uskogrudost, pohlepa, te ljudske pošasti, postoje u karakteru čak i veoma poznatih ličnosti iz svijeta nauke, umjetnosti, književnosti… čime su sputavali i sprečavali druge, posebno mlade ljude da svojim talentom, naučnim otkrićima i djelima zauzmu blagovremeno mjesto koje im pripada. Šta više, kadkad omalovažavani i podcjenjivani, izloženi žestokim kritikama, morali su da ulažu dodatni, ogromni napor, trud i vrijeme, pa i svoje zdravlje, da bi „preko trnja“ pokazali i dokazali svoje znanje i značajna dostignuća, svoju stvarnu veličinu i time stekli, najzad, zasluženo priznanje. Tako je roman Getea (1749-1832) „Jadi mladog Vertera“ nazvan „ogavni spis,“ Franc Kafka (1883-1924) je za života bio potpuno nepoznati pisac, „Ćarobni brijeg“ Tomasa Mana (1875-1955) je mnoge književnike i književne kritičare ostavljao ravnodušnim, a Vladimir Nabokov (1899-1977) dugo nije mogao da objavi „Lolitu.“ A tek Mocart (1756-1791), muzički genije. Ni dan danas se ne zna gdje je sahranjen. Pa Van Gog (1853-1890). Živio je u bijedi i tako okončao život. „Tuga će trajati vječno“ bile su njegove poslednje riječi. Slavni francuski književnik Molijer (1622-1673),  jedan od najvećih komediografa svjetske književnosti nije primljen  za člana  Francuske akademije nauka. Zato, danas, u predvorju Akademije stoji izdvojena Molijerova bista na kojoj piše: “Njegovoj slavi ništa ne nedostaje – našoj slavi nedostaje on.“

A i medicina nije imuna na slične slučajeve. Izdvajamo trojicu genijalnih naučnika, bakteriologe, Roberta Koha, Luj Pastera i Aleksandra Fleminga, koji su, dugo osporavani,  tek pred kraj života stekli priznanje i slavu koja im je pripadala mnogo ranije.

ROBERT KOH (1843-1910)

U malom njemačkom gradu Valštajnu, sa svega oko 3.000 stanovnika, Robert Koh, mladi ljekar-biolog, istraživač, predano je radio u svojoj nevelikoj laboratoriji na pronalaženju i otkrivanju izazivača opasnih zaraznih bolesti. Pun elana, samopouzdanja i želje za novim saznanjima, iscrpljujućim radom uspio je da otkrije bacil jedne od zastrašujućih zaraznih bolesti – antraksa (crni prišt, bedrenica, prostrel) i uz to, tragajući za nepoznatim mikroorganizmom pronašao i do tada nepoznate metode za način ispitivanja i fotografisanja bakterija. Biografi Roberta Koha kažu da je mladi, 34-godišnji naučnik 3.avgusta 1878. godine trčao od sreće ulicama Berlina očekujući ugovoreni sastanak sa profesorom Rudolfom Virhovom, slavnim ljekarem patologom, čiji je autoritet, riječ i mišljenje bio poštovan širom svijeta, u želji da mu pokaže rezultate svoga istraživačkog rada. Slušajući mladog doktora, njegovo zanosno i argumentovano izlaganje o novim naučnim saznanjima i otkrićima Virhov je hladno, prepotentno i prezrivo konstatovao: “ Ne shvatam svrhu toga što mi pričate. Sve što ja nisam u stanju da vidim mojim starim mikroskopom ni nauka uopšte ne može da vidi.“  Bio je to svojevrsan šok za mladog doktora Koha, koji ga na njegovu sreću i sreću čovječanstva nije pokolebao u daljem naučnoistraživačkom radu. Šta više, bio je to za njega podstrek da snagom svog natprosječnog talenta i gvozdene volje nastavi još više da radi u interesu zdravlja ljudi cijelog svijeta. Predanim, gotovo danonoćnim radom, uz ulaganje sopstvenog, s mukom stečenog novca, vremenom, zapostavlja i svoju porodicu. Brak mu zapada u krizu od koje nikad nije mogao da se oporavi. Čak i njegova miljenica, kćerka Gertruda, gubi interesovanje za svoga oca.

Ali, u radu ne posustaje. Za samo dvije godine od pronalaska uzričnika antraksa, uprkos nedobronamjernim, čak i zlonamjernim kolegama, koji su ga s podsmijehom nazivali primitivnim seoskim ljekarem i šarlatanom, uspio je da objavi toliki broj radova i održi toliko veliki broj predavanja da su  i najveći negatori svega onog što radi morali, najzad, dobro da se zamisle, otvore oči, i polako, s velikom mukom, nastoje da promijene stav i počnu  pažljivije da uzimaju u obzir njegove izvanredne rezultate. Direktor Carske zdravstvene službe pozvao ga je u Berlin garantujući mu apsolutnu slobodu istraživačkog rada. Istražujući u novim uslovima Koh je 1882. godine zadivio svijet svojim epohalnim pronalaskom. Otkrio je uzročnika tuberkuloze – bacil, koji je harao Evropom, uzrokujući smrt svakog sedmog stanovnika starog kontinenta.

Ni ovo otkriće Roberta Koha veliki profesor Rudolf Virhov nije htio da uvaži. Ali su Kohove ubjedljive dokaze počeli da uvažavaju pretežno mladi ljekari, pa se u mnogim klinikama s posebnim interesovanjem i pažnjom proučavaju i koriste njegove metode i otkrića.

Godine 1883. U Egiptu je izbila epidemija kolere koja je za kratko vrijeme pokosila desetine hiljada ljudi. Ta strahota je i u Evropi izazvala paničan strah. Robert Koh sa saradnicima odlazi za Kairo da bi ispitao opaku bolest. Odatle ga put vodi u Indiju gdje je kolera takođe počela da hara. Rezultat mukotrpnog rada na proučavanju ove zarazne bolesti bilo je, novo, fantastično otkriće – bacil je uzročnik kolere.

Po povratku u Berlin, 1884. godine, dobija najveća naučna priznanja i odlikovanja. Međutim, prosto nevjerovatno, opet sumnje i nipodaštavanja Kohovim neprocjenjivim rezultatima rada. Pored već ustaljenog kritičara profesora Virhova koji izjavljuje:  „I ovoga puta Koh naučno nije uspio ništa da dokaže,“ javlja se još jedan znameniti njemački profesor, Maks fon Petenkofer, koji Koha naziva provincijskim ljekarem.

Robert  Koh i dalje ne posustaje. Naprotiv. Životna sudbina ga veže za drugu, mladu suprugu Hedvigu Frajberg. Njena ljubav, divljenje prema naučniku, razumijevanje i požrtvovanost ulilo je Kohu novu snagu i dodatni motiv i samopouzdanje u nastojanju da pobijedi opake bolesti svoga doba: tifus, malariju, kugu.

Poslije smrti njegovog zakletog protivnika profesora Rudolfa Virhova (1902) polako se stišavaju i prestaju napadi na Roberta Koha. I  najzad, 1905. godine stiže davnno zasluženo priznanje. Robert Koh je dobio Nobelovu nagradu za ogroman doprinos medicinskoj nauci i zdravlju ljudi. A samo pet godina kasnije (1910) završio se i život velikog Roberta Koha koji je „preko trnja“ dospio do zvjezdanih vrhunaca nauke.