Igra je složena pojava koja čini jedinstvo intelektualnog, emocionalnog, fizičkog, i socijalnog razvoja. Kroz igru se formiraju umne, jezičke i kulturne vrijednosti. Komunikacija je spontanija i bogatija. Najveća vrijednost igara u procesu vaspitanja i obrazovanja je mogućnost zadržavanja pažnje djeteta. Ona je jako motivaciono sredstvo pri aktiviranju djeteta.
Kroz igru, bilo da je samo ili s drugarima, dijete dolazi u dodir sa neposrednom okolinom, koju ne samo da upoznaje već otkriva, provjerava i uvježbava svoja iskustva otkrivajući njene specifičnosti. Njegova aktivnost usmjerena je prema ispitivanju, istraživanju i pronalaženju rješenja za pojedine situacije. Igra je riznica u kojoj pronalazi odgovore na mnogobrojna pitanja kako za upoznavanje okoline tako i za upoznavanje odnosa koji je oslikavaju.
Igra je specifičan oblik učenja, najefikasniji za sticanje znanja, za rješavanje postavljenih zadataka, za samostalno i stvaralačko razmišljanje.
Igrajući se dijete otkriva mnoge vrijednosti. Ono koriguje svoje ponašanje stičući nova iskustva i razvijajući svoje sposobnosti. Dijete najčešće igra svoje omiljene igre.Tako može da mijenja igru, da je bolje koristi, modifikuje i obogaćuje. Osposobljava se da diferencira, čime razvija sposobnost mišljenja.
Neophodno je voditi računa kako da unosimo igru u dječji život; kako ih motivisati novim igrama i oduševljavati, da bi time uticali na sposobnosti i interesovanja djeteta i mogućnost da je prihvati. Prilikom igre dijete ulaže određeni napor, koji mu pruža zadovoljstvo igranja i sudjelovanja u rezultatima igre.Time se postiže još jedna sposobnost koju u igri zapažamo, kao sposobnost usmjeravanja napora prema cilju igre.
Svoja prva iskustva o predmetima dijete stiče time što ih hvata rukom, posmatra, premješta i slaže. Tako otkriva različitost predmeta, kako može da ih upotrijebi i slično. Na osnovu pokreta sopstvenog tijela koji dolazi do izražaja u igri raznim predmetima, dijete stiče iskustvo u prostoru. Tako se uči da razlikuje veće od manjeg, duže od kraćeg.
Iskustva koja dijete stiče aktivnostima u igri neophodan su uslov za uspješno zaključivanje i upoređivanje. Dijete razvija sposobnost opažanja, shvatanja prostornih odnosa i zaključivanja.
Pored osnovnog iskustva u prostoru sve te sposobnosti su neophodan uslov za kasnija napredovanja djeteta u formiranju početnih matematičkih pojmova i sl. Poznato je da neka djeca predškolskog uzrasta imaju teškoća u snalaženju i shvatanju prostornih odnosa, shvatanje količina i njihovih srazmjera. Uzroci ovih teškoća najčešće potiču iz prethodnih perioda.
Igra je značajna pojava u miljeu odrastanja. Ona je slojevita tvorevina i u sebi nosi poruke o razvoju psihičkih funkcija, o načinu odrastanja djeteta i sebi kao produktu. Kako su igra i djetinjstvo imanentni i nedjeljivi dio kulture, postali su predmetom ne samo razvojne psihologije već i povijesnih, socioloških, etnografskih i kulturoloških istraživanja.
Po svom sadržaju i obliku igra je privlačna i podstiče dječju aktivnost koja pored dispozicija i stvarnih mogućnosti za razvoj, koje pruža okolina je značajan faktor koji omogućava da dijete razvije do kraja svoje potencijale za emocionalni razvoj. Tek na taj način se može shvatiti nezamjenjljiva uloga dječje igre u predškolskom uzrastu za cjelokupan razvoj dječje ličnosti.
Dijete se potpuno unosi u igru, radi intenzivno, istrajno, raduje se svojim tvorevinama u stvaralačkoj igri, zadovoljno je njima a drugi mu odaju priznanje zbog uspjeha. Time se povećava dječje samopouzdanje i učvršćuju motivi za dalje učešće u igri. Kroz aktivnost u igri dijete razvija svoje sposobnosti, stiče iskustva, učvršćuje motive za rad i tako neprimjetno, bez naročitih teškoća i sa radošću prelazi na radne zadatke.
U igri se dijete sukobljava sa raznim teškoćama mada ih na svoj način savladava. Često se radi o snalaženju u novim situacijama gdje nije dovoljna samo mehanička primjena iskustva, nego je dijete prinuđeno da traži nove puteve. U takvim slučajevima dolazi do izražaja inteligencija djeteta.
Kroz igru dijete razvija i oslobađa svoja osjećanja doživljavajući vrijednost različitih aktivnosti. Baš ti motivi, koji su nadahnuti osjećanjima imaju posebnu snagu. Zbog toga oni dobijaju posebnu ulogu u dječjoj motivaciji i tako postaju podstrekači i usmjerivači dječjih aktivnosti.
U grupnim igrama razvijaju se socijalna osjećanja: simpatija prema ljudima, naklonost, obazrivost i solidarnost. Kroz igru dijete upoznaje druga sa kojim se igra, postiže uspjehe zajedno s njim i zajedno se raduju. U igri dijete uči da se kontroliše, da poštuje i cijeni druga kao i da se koriguje u korist kolektiva. Na taj način se dijete osposobljava
za socijalni život.
Dječja igra je izuzetno značajna za ostvarivanje zadataka umnog i radnog vaspitanja predškolskog djeteta, „Dijete radi igrajući se i igra radeći“ (Arkin).
Add comment