U igri dijete razvija radoznalost, opažanje, posmatranje, pažnju i pamćenje. Upravo u igri djeca razvijaju sve što se skraćeno zove inteligencija. Djeca treba brzo da se snađu u novim situacijama, da brzo reaguju, da smisle postupak, riješe problem i time vježbaju rezonovanje, oštroumnost, dovitljivost i odlučivanje.
Poznato je da dijete predškolskog uzrasta ima potrebu za igrom. Igra je njegova prirodna, osnovna aktivnost i manifestacija.Tu potrebu ono zadovoljava neumorno se igrajući i gdje je god to moguće. Igra je nenadoknadivo sredstvo za razvoj djeteta. Ona odgovara prirodi djeteta i zakonitostima njegovog psiho-fizičkog razvoja.
U društvenoj, pedagoško organizovanoj sredini koja osigurava djetetu srećno i bezbrižno djetinjstvo, uslove za svestran razvoj i zadovoljavanje potreba igra je nezamjenljiva.
Igra u ranom djetinjstvu je značajna za razvoj čula. Tako npr. u igri kada dijete zavezanih očiju prepoznaje drugo lice, ne učestvuje samo čulo dodira. Dijete te podatke mora zadržati u cjelini i upoređivati ih sa svojim predstavama iz sjećanja o drugovima u igri. Motorika se dovodi u sklad sa mislima.
Kako raste, dijete pravi pokrete sve više s nekom namjerom, sa određenim zadatkom. U igri, uz pomoć mašte djeca ostvaruju svoje želje, ostvaruju uspjeh, radost i pravu afirmaciju. Kroz igru se oslobađaju dominacije mašte i postepeno prave razlike između fantastičnog i realnog.
Igra je veoma značajna za pravovremeni razvoj naslednih predispozicija. Ona omogućava pravo manifestovanje. Kroz igru s drugom djecom dijete uči da dijeli, da prima i daje, da sarađuje i uključi svoju ličnost u grupu. Kroz igru se vježba i volja djeteta. Igra se ne može prekidati kako se kome prohtje već se mora dovesti do kraja. Poštuju se pravila igre, koja određuju djeca.
Dijete se u igri prihvata mnogobrojnih različitih uloga i tako vježba različite forme ponašanja. Ono kroz igru saznaje što je za grupu pravo i krivo, a prinuda za usvajanje moralnih normi nije nametnuta.
„Kaži mi kako se igraš pa ću ti reći ko si“ ( Rože Kajoa)
Dijete ako hoće da ostane u igri mora biti dobar drug, da gubi pošteno, bez ljutnje, da vlada sobom. Drugovi manje tolerišu ispade u igri nego porodica.
Igra razvija elemente organizacionih sposobnosti i navike djece. Bitno je u socijalnim kontaktima biti stvaralac i inicijator zajedničkih aktivnosti. Igru treba izmisliti i rasporediti uloge, pripremiti ili napraviti igračke. Treba ukazati na elementarna pravila: ko i kada počinje, šta ko radi, na koji znak počinje igra i na koji se završava, ko se ne ponaša prema pravilima igre i ko ne učestvuje u igri.
Grupne igre razvijaju osjećaj pripadnosti i radosti zbog uspjeha grupe.
Igra može biti terapeutsko sredstvo za oslobađanje od straha. Ona pobjeđuje ambivalentnost i konflikte i izvlači dijete iz malodušnosti.
Igre su utkane u sve vidove aktivnosti. Kroz igru se dijete vaspitava, ona ga motiviše, formira takmičarski duh, kroz igru stvara i razvija kreativnost u radu, dijete se osamostaljuje, dobija inspiraciju za samoinicijativu. Kroz igru ono uči, i igra učeći. Igra utiče na ukupni socio-emocionalni i intelektualni razvoj djeteta.
Priredila: Dragana Marković
Dodajte komentar