Dr Marina Vuković, spec. fizijatrije
PZU Romatem, Podgorica
Termin “spastičnost” je prvobitno definisao Lance 1980. kao povećanje mišićnog tonusa zavisno od brzine, koje je rezultat hiperekscitabilnosti toničnog refleksa istezanja kod ljudi sa sindromom gornjeg motornog neurona nakon oštećenja mozga ili kičmene moždine.
Godine 2005. grupa SPASM je predložila alternativnu definiciju koja prepoznaje spastičnost kao „poremećaj senzorno-motorne kontrole koji je rezultat lezije gornjeg motornog neurona, koji se manifestuje kao povremena ili trajna nevoljna aktivacija mišića” (Burridge, Wood et al 2005).
Spasticitet se javlja kao posljedica različitih neuroloških oboljenja, nakon moždanog udara, kod cerebralne paralize, multiple skleroze, nakon povreda mozga i kičmene moždine.
Prevalencija spastičnosti varira u zavisnosti od uzročne patologije. Procjenjuje se da nakon moždanog udara 17-42% pacijenata razvija spastičnost, 37-84% kod teže kliničke slike multiple skleroze, 34-75% pacijenta nakon teže traume mozga, 40-78% nakon povreda kičmene moždine, kao i 75% djece sa cerebralnom paralizom.
Spastičnost može biti bolna, uznemirujuća i potencijalno skup uzrok invaliditeta (Ward 2003). Sekundarne komplikacije koje proizlaze iz spastičnosti uključuju otežano kretanje, poteškoće u održavanju higijene i brige o sebi, loše samopouzdanje i izmijenjenu tjelesnu sliku. Ovo može biti uznemirujuće za pacijenta i otežava sprovođenje njege. U nekim slučajevima sekundarne komplikacije mogu ometati rehabilitaciju i povećati troškove rehabilitacije i dugotrajne njege tokom vremena.
Ne zahtjeva svaka spastičnost liječenje. Spastičnost treba liječiti kada uzrokuje simptome ili probleme u funkciji pacijenta ili pružanju njege. Liječenje treba predložiti samo tamo gde je vjerovatno da će imati značajnu korist za pacijenta. Liječenje spastičnosti treba biti dio ciljano orijentisanog programa, usmjerenog na pacijentove prioritetne ciljeve liječenja. Ciljevi liječenja spastičnosti su poboljšanje kvaliteta života, poboljšanje funkcije, smanjenje bola. Tretman nije potreban svim pacijentima sa spastičnošću. Čak 23-40% pacijenata sa spasticitetom nakon povrede kičmene moždine navodi da spasticitet ima pozitivan uticaj na njihov život.
Liječenje spastičnosti je složeno i zahtijeva multidisciplinarni tim koji radi zajedno sa pacijentom i njegovom porodicom. Tim uključuje ljekare specijaliste fizikalne i rehabilitacione medicine, neurologe, gerijatre, pedijatre (zavisno od uzrasta pacijenta), medicinske sestre i tehničare, fizioterapeute, radne terapeute kao i ortotičare i rehabilitacijske inženjere. Multidisciplinarni tim treba da identifikuje i eliminiše sve faktore koji mogu pogoršati spastičnost: bol ili nelagodnost, konstipaciju, infekcije (npr. infekcija urinarnog ili respiratornog trakta, dekubitus), neprilagođenu odjeću, obuću i sl.
Terapija se sastoji od posturalnog menadžmenta, fizikalne terapije, farmakološke terapije i hirurškog liječenja.
Medicinske sestre i njegovatelji imaju ključnu ulogu u kontroli spastičnosti jer su odgovorni za pozicioniranje i postupanje sa pacijentom tokom 24-satnog perioda.
Ostali članovi tima su uključeni u savjetovanje o pozicioniranju, obezbjeđivanju specijalnih sistema za sjedenje i posturalnu podršku itd. Ne postoji samo jedan ispravan položaj, već niz različitih pozicija koje mogu djelovati na istezanje različitih mišića i mišićnih grupa tokom dana. Pažljivo pozicioniranje u krevetu, podržano sjedenje u invalidskim kolicima, periodi u razboju, primjena ortoza, sve doprinosi održavanju dužine mišića i kontroli spastičnosti.
Fizikalna terapija
Osnovni ciljevi fizikalne terapije u kontroli spasticiteta su održavanje dužine mišića i mekog tkiva, jačanje mišića, stimulisanje neurološkog oporavka, olakšavanje pružanja njege (pasivna funkcionalna poboljšanja), pomoć u postizanju aktivne kontrole svih preostalih pokreta kako bi se omogućilo aktivno učešće u zadacima. U fizikalnu terapiju su uključeni ljekar specijalista fizikalne i rehabilitacione medicine, fizioterapeuti, radni terapeuti i ortotičari.
Farmakološka terapija
Samo fizikalno liječenje može biti nedovoljno za prevladavanje efekta povećanog mišićnog tonusa ili njegovih mehaničkih posljedica, posebno kod umjerene do teške spastičnosti.
Farmakoterapiju stoga treba razmotriti u ranoj fazi liječenja pacijenta. Izbor tretmana će u određenoj mjeri zavisiti od obrasca i distribucije spastičnosti. U odnosu na navedeno, farmakoterapija se primjenjuje kao per os i/ili kao lokalna terapija (hemodenervacija ili fokalna neuroliza). Hemodenervacioni agensi koji se koriste u tretmanu fokalnog spasticiteta su fenol, alkohol i botulinum toxin. Botulinum toxin- A je jednostavan za primjenu, dobro se toleriše i pokazuje blagotvorno dejstvo. Botulinum toxin je najpotentniji neurotoksin i lokalno blokira oslobađenje acetilholina na neuromišićnoj spojnici. Efekat je reverzibilan i traje 3-4 mjeseca.
Botulinum toxin- A se pimjenjuje preko 30 godina u kontroli hiperaktivnosti mišića. Prepopučuje se primjenja u smanjenju fokalnog spasticiteta kod cerebralne paralize, moždanog udara, povreda mozga i kičmene moždine, multiple skleroze.
Doktori specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije iz Crne Gore i njihove kolege iz Srbije su tokom 27-28. januara 2024. u Centru za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Romatem Montenegro sprovele edukaciju “Ultrazvučno vođena aplikacija Botulinum A toksina kod spasticiteta”.
Trener na edukaciji bila je prof. Belgin Erhan, specijalista fizikalne i rehabilitacione medicine i specijalista medicine bola. Prof. Erhan je profesorka na katedri za fizikalnu i rehabilitacionu medicinu na Univerzitetu u Istanbulu. Predsjednik je Udruženja za neurotoksin Turske i Međunarodnog Udruženja za kičmenu moždinu.
Organizator edukacije bila je Romatem Akademija koja pripada Romatem lancu koji je vodeći brend u svijetu u oblasti neurorehabilitacije.
