Vaspitanje i njega djeteta nije isključiva dužnost majke, kao što se ranije mislilo. Naprotiv, odnos oca prema djetetu ima vrlo veliki značaj za dječiji društveni razvitak. Očeva bliskost i prijateljski odnos imaju važno i bitno dejstvo na dječiju psihu i karakter, daju djetetu osjećanje sigurnosti i zadovoljstva koje je neophodno za sreću ne samo u djetinjstvu nego i u daljem životu.
Najbolje je da otac pokloni svoju pažnju djetetu dok je ono još sasvim malo i da se njime bavi uvijek kad za to ima vremena. Ako otac bavljenje oko djeteta u pravim godinama njegovog života prepušta majci, pa mu se već tada ne prbliži, to će kasnije biti sve teže.
U početku, otac može da prisustvuje povijanju i hranjenju djeteta, zatim da ga odnese ili odvede u dječiji dispanzer ili savjetovalište na pregled i kontrolu zdravlja i težine, gdje će saznati mnoge informacije koje će ga, kao oca, interesovati. Ima muškaraca koji nerado uzimaju malo dijete u ruke i nerado se s njime zabavljaju. To su po prilici oni koji su u djetinjstvu bili psihički udaljeni od svog oca. Pa i za samu majku, naročito ako se radi o prvom djetetu, veliko je olakšanje ako kod muža naiđe na razumijevanje i pomoć u svojim novim dužnostima i brigama oko djeteta. Ako je majka uvjerena da nije sasvim sama odgovorna za dijete, i da njegov otac saosjeća sa njom u njenim obavezama, biće joj mnogo lakše i biće bolje raspoložena, a to sve ide u korist djeteta.
Kasnije, kada je dijete odraslije, kad pritrči ocu po njegovom povratku sa posla i priča mu i pokazuje sve što je učinilo za vrijeme njegovog odsustvovanja, otac treba sa mnogo dobre volje i nježnosti da obrati pažnju na njegove priče, da ga pohvali i da mu naznači ako je njegovo ponašanje bilo dobro. U životu se, na žalost, često očeva uloga u vaspitanju sastoji samo u tome da grdi i kažnjava dijete ako nije bilo dobro i da sprovodi krutu disciplinu, što kod djeteta stvara osjećaj straha. Ako je, pored toga, otac često razdražljiv i nestrpljiv sa djetetom, onda će se ono u njegovom prisustvu osjećati nelagodno, sputano i nesigurno. Međutim, očeva pohvala pojačava njegovo samopuzdanje i sigurnost.
U školskom periodu djeca imaju još veću potrebu za prijateljskim odnosom u porodici. Ona se raduju očevom društvu kad vide da i on uživa u njihovom, naročito kada im priča nešto zanimljivo ili se, pak, igra ili radi s njima. Na žalost, čest je slučaj da otac, kad dođe umoran kući, želi da se odmori, čita novine i traži svoj mir. Međutim, ako je otac svjestan i zna koliko je njegovo društvo za djecu dragocjeno i korisno, on će ipak poslije kratkog odmora pokloniti djeci dio svog slobodnog vremena. Kasnije će sve više uživati u tome i postepeno će postajati sve raspoloženiji i zainteresovaniji za dječje probleme.
Istina je da ima očeva koji su pretjerano ambiciozni kad su u pitanju njihova djeca, pa ih prerano, još prije nego što pođu u školu, tjeraju da uče, da pišu i čitaju ili, ako idu već u školu, zahtijevaju da neosporno budu prvi u razredu. Oni tada obično dijete stalno kritikuju, što kod njega izaziva osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti i slabosti, i time ometaju dječiji pravilni društveni razvitak. Otac u svojoj ulozi vaspitača ne smije biti suviše strog, ne smije postupati suviše oštro ili čak uvredljivo s djetetom, nego se mora truditi da se u svakoj prilici ophodi sa njim prijateljski kao stariji i iskusni drug. Tada će otac biti više voljen i poštovan, a njegov autoritet neće biti okrnjen.
Prijateljsko i nježno bavljenje sa djetetom treba razlikovati od štetnog maženja djeteta. Dosta često se dešava da očevi posvećuju mnogo više nježnosti ženskom djetetu, da mu mnogo i bezrazložno popuštaju, dok prema sinu ne ispoljavaju takvu naklonost. To nije samo greška u vaspitanju ženskog djeteta, već i pogrešan stav prema dječaku koji tada osjeća nepravdu i pati zbog nje. U ovakvom slučaju često se kod dječaka razvija neraspoloženje prema sestri i prkos prema ocu. Vrlo je važno da roditelji iskazuju djeci svoju naklonost i riječima i djelima, jer dječija duša to zahtijeva. Djeca će više slušati oca i majku ako ih vole i poštuju, nego ako ih se boje i osjećaju samo pritisak njegove vlasti u toku svog psihičkog i tjelesnog razvitka.
Na kraju ću izvojiti i jedno zanimljivo istraživanje Clarke Stewart koja je opažajući očeve i njihove 15 i 30-mjesečne bebe utvrdila da su intelektualne vještine veće kod djece čiji su očevi uključeni u nestruktuiranu igru s djetetom, koje očevi pozitivno ocjenjuju, koja su češće u interakciji s ocem i čiji očevi podržavaju djetetovu nezavisnost. Nadalje, istraživanja potvrđuju da očevi koji su uključeni u vaspitanje djeteta utiču na djetetov razvoj pismenosti čak i ako oni sami nemaju visoko obrazovanje. Budući da je razvoj pismenost ključan za akademski uspjeh, pokazalo se da očevi imaju značajniji uticaj na razvoj akademskih vještina djeteta nego što imaju majke.
Priredila: Dragana Marković, spec. predškolske pedagogije
