6. Pravo na drugo stručno mišljenje se prvi put normativno uređuje u našem zakonodavstvu. Ovo pravo omogućava pacijentu da, kada nije zadovoljan dobijenim informacijama i preporučenim liječenjem jednog ljekara, zatraži mišljenje drugog ljekara specijaliste koji do tada nije učestvovao u njegovom liječenju („second opinion”). Obaveza zdravstvenog radnika visoke stručne spreme i određene specijalnosti koji nije učestvovao u direktnom pružanju zdravstene zaštite jeste da, na usmeni ili pisani zahtjev pacijenta, pruži traženo stručno mišljenje.
7. Pravo na privatnost i povjerljivost obuhvata pravo pacijenta da tokom sprovođenja dijagnostičko- terapijskih procedura sačuva svoju privatnost. Podaci koji se odnose na zdravstveno stanje pacijenta, oni koje saopšti nadležnom zdravstvenom radniku, kao i podaci iz medicinske dokumentacije, predstavljaju profesionalnu tajnu. Na ovaj način obezbjeđuju se zaštita dostojanstva, nepovredivost ličnosti i prava na privatnost zajemčenih Ustavom.
8. Pravo na blagovremenu zdravstvenu zaštitu je pravo koje garantuje ostvarivanje zdravstvene zaštite svakom pacijentu u skladu sa zdravstvenim stanjem, a u granicama mogućnosti sistema zdravstvene zaštite. Pacijent ima pravo na blagovremenu zdravstvenu zaštitu, koja se obezbjeđuje na svim nivoima zdravstvene zaštite.
9. Pravo na prigovor obuhvata pravo pacijenta kome je uskraćena zdravstvena zaštita, odnosno koji nije zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom ili postupkom zdravstvenog radnika ili drugog radnika zdravstvene ustanove da podnese prigovor ovlašćenom zdravstvenom radniku koji rukovodi procesom rada ili drugom ovlašćenom licu – zaštitniku prava pacijenata. U naš zakonodavni sistem se na ovaj način, prvi put, uvodi institut zaštitnika prava pacijenata. Zakon propisuje da je zdravstvena ustanova dužna da organizuje rad zaštitnika prava pacijenata, a njega određuje direktor zdravstvene ustanove. Zakonom je predviđena mogućnost da dvije ili više zdravstvenih ustanova, koje obavljaju zdravstvenu djelatnost na određenom području, mogu odrediti zajedničkog zaštitnika prava pacijenta.
Prema odredbama ovog Zakona, pacijent podnosi prigovor na zapisnik usmeno ili u pisanom obliku. Takođe, propisano je da ovlašćeni zdravstveni radnik po prigovoru postupa odmah ili u roku od tri dana od dana podnošenja prigovora, na način što utvrđuje sve bitne činjenice u vezi sa prigovorom, a o nalazu obavještava podnosioca prigovora, najkasnije u roku od tri dana. U slučaju da je nezadovoljan nalazom po prigovoru, pacijent ima pravo da se obrati zdravstvenoj inspekciji.
10. Pravo na naknadu štete. Pacijent kod kojeg je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja zbog nestručnog i nesavjesnog postupanja zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika ima pravo na odgovarajuću naknadu štete u skladu sa zakonom.
11. Pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove predstavlja pravo pacijenta da samovoljno napusti stacionarnu zdravstvenu ustanovu, osim u slučajevima kada bi to štetilo zdravlju i sigurnosti drugih lica i njihovoj sigurnosti. Pacijent o svojoj namjeri treba da da pisanu izjavu, ili izjavu u prisustvu dva istovremeno prisutna svjedoka, koji potpisuju izjavu o namjeri pacijenta. Takva izjava se prilaže u medicinsku dokumentaciju. U slučajevima kada je pacijent maloljetan ili nesposoban za rasuđivanje, neophodno je da zdravstveni radnik obavijesti njegovog zakonskog zastupnika, odnosno staratelja.
Zakon o pravima pacijenata treba da unaprijedi povjerenje u odnosu ljekar-pacijent, a težište „liječenja bolesti” usmjeri na „liječenje bolesnika”, uvažavajući u potpunosti njegovu individualnost i autonomiju. Donošenjem ovog zakona proširuju se i konkretizuju prava pacijenata u postupku ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, iz kojih proizilaze i obaveze zdravstvenih radnika i zdravstvenih ustanova da poštuju ova prava i da omoguće njihovo ostvarivanje, a sve u cilju podizanja kvaliteta zdravstvenih usluga na viši nivo.
Prava pacijenata označavaju zaštitu i poštovanje prava onih koji su, u trenutku kada im se ta prava krše, ujedno i najnemoćniji da se za njih izbore. Zbog tih činjenica, informacije o pravima pacijenata moraju postati dostupne svima: pacijentima, zdravstvenim radnicima i ostalim učesnicima u sistemu zdravstvene zaštite. Jedino aktivnim učešćem i angažovanjem svih aktera možemo ostvariti zadati cilj: zaštita prava pacijenata mora postati imperativ našeg svakodnevnog rada, koji će štititi pacijente, ljekare i sve one koji učestvuju u pružanju zdravstvenih usluga.
Piše: prim. dr Jadranka Lakićević
Add comment