Zakon o pravima pacijenata

0
223

Sa razvojem medicine i informaciono-komunikacionih tehnologija, danas su u savremenom svijetu značajno izmijenjena očekivanja od zdravstvenih radnika: od njih se ne zahtijeva samo da brinu o zdravlju i životu svojih pacije­nata, da poštuju njihovu ličnost i dostojanstvo, nego i da prihvate i uvaže autonomiju pacijenta, odnosno sa njim izgrade odnos u kojem će pacijent biti aktivan učesnik u donošenju svih odluka vezanih za sopstveno zdravlje ili bolest.

Zakon o pravima pacijenata usvojen je prije neko­liko mjeseci.

Osnovni razlog za njegovo donošenje uslovljen je potrebom da se tokom postupka ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu obezbijedi visok nivo zaštite ljudskog zdravlja, smatrajući pod zdravljem individualno i društveno dobro. Zakonom se obezbjeđuje poštovanje ljudskog dostoj­anstva, fizičkog i psihičkog integriteta, a njime se garantuje jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu, u skladu sa zdravstvenim stanjem, stručnim standardima i etičkim načelima.

Zakon je usklađen sa Evropskom poveljom o pravima pacijenata, kao i sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudi u odnosu na primjenu biologije i medicine.

Zakonom su definisana sljedeća prava pacijenata:

1. Pravo na slobodan izbor doktora medicine ili doktora stomatologije. Svaki pacijent ima pravo da izabere doktora medicine ili doktora stomatologije. Tokom liječenja, pacijent ima pravo da pisanim putem zatraži promjenu izabranog doktora. Na specijalističkim nivoima pružanja zdravstvene zaštite, pacijent ima pravo da izabere doktora u skladu sa kadrovskim mogućnostima ustanove.

2. Pravo na informisanje i obavještavanje. Pravo na obavještavanje obuhvata pravo pacijenta da od zdravstvenog radnika blagovremeno dobije obavještenje koje mu je neophodno za donošenje odluke o prihvatanju ili odbijanju predložene medicinske intervencije. Takođe, pacijent treba da bude obaviješten o dijagnozi i prognozi bolesti, o načinima sprovođenja predložene medicinske intervencije, mogućim posljedicama njenog preduzimanja/ nepreduzimanja i vrsti i procjeni mogućih rizika. Zdravstveni radnik navedena obavještenja pruža bez traženja pacijenta, na razumljiv način, vodeći računa o starosti pacijenta, njego­vom obrazovanju i emocionalnom stanju. Zakon propisuje da se pacijent može odreći prava na obavještavanje. U slučajevima kad je pacijent gluvonijem ili ukoliko ne poznaje jezik koji je u službenoj upotrebi, propisano je da je zdravst­vena ustanova dužna da obezbijedi prevodioca ili tumača.

Zdravstveni radnik, prema odredbama ovog Zako­na, izuzetno, može prećutati dijagnozu, tok predložene inter­vencije i njene rizike, i to u slučajevima kad se procjenjuje da će se pruženim obavještenjem znatno naškoditi zdravlju pacijenta.

Željela bih da istaknem da je u kompleksnom odnosu ljekar-pacijent, iskrenost obostrana obaveza, i ljekara i pacijenta. To znači da pacijent ima pravo na istinu o dijagnozi, prognozi i terapijskim opcijama, dok je iskrenost sa strane pacijenta neophodan uslov koji ljekaru omogućava objektivno prosuđivanje stanja pacijenta.

U određenim okolnostima, postavlja se pitanje gdje su granice iskrenosti? Postoji li bezuslovna obaveza iskrenosti ljekara prema pacijentu? Osnovni postulat medi­cine „primum non nocere” – „prvenstveno ne naškoditi”, svakako je nadređen dužnosti bezuslovne iskrenosti, pa odredba o izuzetnim situacijama kada ljekar može prećutati dijagnozu ima svoje opravdanje.

Pacijent ima pravo da bude obaviješten i upoznat sa rezultatima sprovedenih medicinskih postupaka.

3.Pravo na samoodlučivanje (slobodan izbor).

Ovim pravom se poštuje autonomija pacijenta i njegove individualne vrijednosti. Zakon propisuje da pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica. Pacijentu je omogućeno da slobodno odlučuje između više medicinskih intervencija koje mu ljekar predloži. Pisani oblik pristanka u anglosak­sonskoj literaturi označava se kao „informed consent”, a kod nas se odomaćio, ne sasvim odgovarajući prevod „informisani pristanak.” Izvjestan broj stručnjaka koji se bave medicinskim pravom naglašava da bi odgovarajući izraz bio „pristanak informisanog (obaviještenog) pacijenta”. I po mom mišljenju, ovo bi bilo adekvatnije, jer bi se bolje izrazila suština ovog prava.

Zakon propisuje da pacijent može da odbije pregled i liječenje, hiruršku ili neku drugu medicinsku intervenciju, čak i u slučaju kada se njome spašava ili održava njegov život, a pod uslovom da je pacijent svjestan, orijentisan u vremenu i prostoru i sposoban za rasuđivanje. U tim slučajevima, nadležni zdravstveni radnik je dužan da pacijentu ukaže na posljedice njegove odluke o odbijanju predložene medicin­ske intervencije i da o tome od pacijenta zatraži pisanu izjavu.

4. Pravo uvida u medicinsku dokumentaciju ozna­čava pravo pacijenta i/ili njegovog zakonskog zastupnika (staraoca), da izvrši uvid u medicinsku dokumentaciju i pravo da je kopira.

5. Pravo pacijenta da odbije da bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja je pravo pacijenta da odbije svaki pregled ili medicinski tretman koji ne služi njegovom zdravlju. Zakon propisuje da se naučno ispitivanje i istraživanje može vršiti, uz pisanu saglasnost punoljetnog i poslovno sposobnog pacijenta, koju on može opozvati u svakom trenutku.