Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog vijeka jedna od najvećih katastrofa vezanih za primjenu ljekova je potresla svijet. Više od 10.000 djece je rođeno sa teškim tjelesnim manama, najčešće sa deformacijama ruku i nogu (fokomelija – udovi slični onima kod foke), sasvim bez udova (amelija), kao i sa anomalijama unutrašnjih organa. Procjena je da je čak 40% njih umrlo u ranom djetinjstvu. Kao glavni “krivac” za nastanak katastrofe označena je supstanca α-N-ftalimidoglutarimid, poznatija kao talidomid. Razvoj talidomida Farmaceutska kompanija Chemie Grünenthal iz Zapadne Njemačke je započela rad na talidomidu 1954. godine. U pitanju je bilo jedinjenje koje je sintetisano od strane švajcarske kompanije Ciba, a koje je zbog nezadovoljavajućeg dejstva na životinjama napušteno.
Struktura talidomida Već početkom oktobra 1957. godine talidomid je pod zaštićenim nazivom Contergan® dobio dozvolu za stavljanje u promet u Njemačkoj. Lijek se koristio u terapiji nesanice, uznemirenosti i jutarnje mučnine tokom prvog trimestra trudnoće kao “potpuno netoksičan” i “bezbjedan lijek”, uprkos činjenici da nije bio adekvatno klinički ispitan.
Jaka marketinška kampanja koja je uključivala postere sa zadovoljnim i spokojnim trudnicama, česte radio reklame i slogane tipa “siguran poput kocke šećera”, “čudotvorno rješenje za jutarnje mučnine i nesanicu” itd. doprinijela je da talidomid bude opšteprihvaćen, kako od stručne, tako i od opšte javnosti, o čemu govori činjenica da je Contergan® bio najčešće korišteni sedativ u Zapadnoj Njemačkoj, a profit kompanije Chemie Grünenthal se mjerio desetinama miliona njemačkih maraka.
Glas o “čudesnom” lijeku za trudnice se širio Evropom i ostatkom svijeta, a dozvolu za stavljanje u promet u rekordno kratkom roku talidomid je dobio u čak 46 zemalja. Međutim, već 1959. godine ljekari u Zapadnoj Njemačkoj, među kojima treba istaći dr Vidukajnd Lenca, su se suočili sa naglim porastom broja djece rođene sa anomalijama udova i oštećenja pojedinih unutrašnjih organa.
Australijski ginekolog Vilijam Mekbrajd uočio je povezanost povećane učestalosti malformacija kod djece sa uzimanjem talidomida tokom trudnoće o čemu je putem pisma objavljenog u časopisu “The Lancet” obavijestio javnost (u Australiji se talidomid prometovao pod zaštićenim nazivom Distaval®).
Uloga Frensis Oldham Kelsi u sprečavanju “talidomidske katastrofe” u SAD
Kompanija William S. Merrell, Inc. je krajem 1958. godine podnijela FDA zahtjev za dobijanje dozvole za lijek talidomid pod zaštićenim nazivom Kevadon®. Prema tada važećoj regulativi u SAD procjena dokumentacije za dobijanje dozvole za lijek trajala je 60 dana. U međuvremenu, lijek bi se našao na tržištu, kako bi se procijenila njegova efikasnost i bezbjednost i kako bi se propisivači navikli na njega. Prema procjenama američke Vlade, preko 2.5 miliona tableta lijeka Kevadon® je proslijeđeno ljekarima širom SAD, pri čemu je oko 20.000 ljudi koristilo lijek, od čega čak više stotina trudnica. Zahtjev za dobijanje dozvole za lijek Kevadon® je dodijeljen farmakologu dr Frensis Oldham Kelsi (Frances Oldham Kelsey), koja je u FDA počela da radi samo nekoliko nedjelja ranije. Njen nadređeni, imajući u vidu činjenicu da je Frensis početnica, daje joj za zadatak procjenu dokumentacije za talidomid i sam misleći da sa “pilulama za spavanje”, koje se koriste širom Evrope, neće biti problema i da je u pitanju lak zadatak.
Međutim, dokumentacija koju je dobila za procjenu bila je obimna ali su nedostajali ključni podaci vezani za eksperimente na životinjama, podaci o hroničnoj toksičnosti, podaci vezani za metabolizam lijeka… Dodatnu sumnju u vjerodostojnost priloženih podataka Frensis je imala kada je uvidjela da su oni potpisani od strane istih onih ljekara čiji radovi, dok je radila kao pomoćnik urednika u časopisu američkog društva ljekara, nijesu prolazili stručnu selekciju. Sumnjajući u samouvjerene tvrdnje kompanije o bezbjednosti lijeka jedino što je mogla da učini shodno svojim ovlašćenjima bilo je da maksimalno usporava davanje odobrenja za stavljanje lijeka u promet i da traži dodatnu dokumentaciju. Ona je prije isteka šezdesetodnevnog roka zatražila od podnosioca zahtjeva, kompanije Merrell, dodatnu dokumentaciju. Ujedno je svoja opažanja iznijela u izveštaju upućenom svojim nadređenima u FDA. U međuvremenu Frensis je otkrila članak u časopisu “British Medical Journal”, koji se odnosio na četiri slučaja perifernog neuritisa kod pacijenata koji su duže uzimali talidomid i zamolila je predstavnike kompanije Merrell da daju komentar na navedeni članak. Kako nijesu imali adekvatan odgovor koji bi je zadovoljio, predstavnici kompanije započinju intenzivne pritiske na FDA da se odobri izlazak lijeka na tržište, pa su tokom narednih godinu dana redovno kontaktirali zvaničnike FDA, pa i samu Frensis, nazivajući je “sitničavim birokratom”, direktno postavljajući isto pitanje: “Kada će lijek dobiti dozvolu za stavljanje u promet?”.
Add comment