Alopecija

Dr pharm. Vladana Raković,

Netpharm d.o.o. Podgorica

Gubitak dlake na dnevnom nivou, uobičajeno i nezabrinjavajuće, podrazumijeva ispadanje 60 do 100 dlaka u prosjeku. Međutim, veći gubitak dlake od uobičajenog nastaje kao patoloski proces nakon nekih sistemskih bolesti, hipotireoze, hirurškog zahvata, upotrebe citostatika, jonizujućeg zraćenja, rigorozne dijete, a nerijetko i u određenim fiziološkim stanjima kao što su trudnoća, period poslije porođaja ili doba novorođenčeta. U svim navedenim stanjima broj ispalih dlaka se povećava i tek ukoliko premaši 25% od ukupnog broja dlaka, klinički nastupa alopecija ili ćelavost – stanje izazvano patološkim procesom opadanja i gubitka dlake. Kada govorimo ili pišemo o alopeciji, uzimajući u obzir i najsitnije detalje o konkretnoj vrsti poremećaja, moramo istaci da postoji vise klasifikacija iste: jedna se odnosi na poremećaje stabla dlake ili druge oblike gubitka dlake koji primarno zahvataju njen korijen, dok se obije grubo dijele na neožiljne i ožiljne alopecije. U okviru ove dvije vrste oboljenja, gubitak kose može se okarakterisati kao difuzni ili lokalizovani, pri čemu su po pravilu difuzne alopecije, zapravo neožijne.

Pojam ožiljna, prilikom definisanja alopecije, odnosi se na trajno oštećenje folikula dlake koji je zamijenjen vezivnim tkivom, a do kojeg dolazi određenim patološkim procesom ili u toku raznih bolesti. Ožiljne alopecije karakterišu upala, atrofija i ožiljci folikula, nasuprot neožiljnim koje nijesu praćene ovakvim upalama folikula dlake, već im je samo produžen period ispadanja dlake, tzv. telogenski stadijum. Neožiljne alopecije mogu biti kongenitalne, difuzne, traumatske, androgenske i areatne (alopecia areata), a poslednje dvije su procentualno u populaciji najzastupljenije.

Areatna alopecija (alopecia areata)

Areatna alopecija se definiše kao gubitak kose na pečate, a relativno čest je oblik lokalizovane neožiljne alopecije – smatra se da približno 1,7% osoba iskusi barem jednu epizodu areatne alopecije u toku života. Najvjerovatnije je riječ o autoimunskom oboljenju, koje je nerijetko udruženo i sa drugim bolestima iste prirode, poput vitiliga ili oboljenja štitaste žlijezde. Ponekad se bolest javlja porodično, a često je njena pojava uslovljena stresom ili stresnim periodom života. Vjeruje se da oštećenje i distrofija folikula dlake sa ulaskom u telogenu fazu ciklusa i ispadanje dlake nastupa kao posljedica direktnog citotoksičnog djelovanja T ćelija i lokalno oslobođenih citokina.

Bolest uglavnom počinje pojavom jednog ograničenog područja na poglavini s koga naglo otpadne većina dlaka. Na tom mjestu koža ostaje neizmijenjena, bez deskvamacije ili znakova zapaljenja, a vidno su uočljivi prazni folikuli dlake. Patognomoničan je nalaz rijetkih, kratkih i polomljenih dlaka oblika uzvičnika, posebno na obodu alopecijskog područja. Kod određenog broja pacijenata, tačnije kod oko 10% njih, javljaju se tačkasta udubljenja na nokatnim pločama. Nekada alopecija može da zahvati i čitavu poglavinu (totalna alopecija), ali i pored nje bilo koji drugi, obrasli dio kože, poput obrva, trepavica ili brade, a rjeđe se dešava da ispadnu sve dlake na tijelu (univerzalna alopecija).

Ishod areatne alopecije nije moguće predvidjeti na početku bolesti – poslije prve epizode, naročito ako je alopecijsko područje bilo malo, kosa može spontano da se oporavi u narednih nekoliko mjeseci, ali jasno je da svaka sljedeća epizoda alopecije smanjuje vjerovatnoću i brzinu izrastanja dlake do određenog stepena. Takođe, ukoliko bolest nastupi prije puberteta, ili prije pete godine zivota, ukoliko je alopecija totalna ili univerzalna, ako postoje pridruženi atopijski poremećaji ili promjene na nokatnim pločama, te ako alopecija traje već duzi vremenski period, razumljivo je da se sa malom vjerovatnoćom može očekivati porast kose, odnosno da će odgovor na primijenjeno liječenje i terapiju biti svakako slabiji. No, kako postoje ovi nepovoljni prognostički činioci, tako su i drugi nasuprot njima, zaslužni za oporavak i ponovni rast kose. Prije samog liječenja, detaljna ispitavanja nijesu neophodna, a biopsija eventualno može biti korisna za predviđanje terapijskog odgovora na imunoterapiju senzibilizatorima.

Liječenje: Prvu fazu i epizodu sa ograničenim područjem alopecije ne treba posebno tretirati, već pripremiti pacijenta na spontani porast dlake tokom nekoliko mjeseci, a jedino se sam proces primjetnog porasta dlake može ubrzati svakodnevnim nanošenjem dermokozmetičkih preparata u vidu masti ili losiona. Kod opsežnijih i dugotrajnijih oblika alopecija ljekar može da se odluči između manje sistemskih kortikosteroida (zbog rizika od neželjenih efekata, rjeđe su zastupljeni u terapiji) ili PUVA terapije, s tim da topijska imunoterapija kontaktnim senzibilizatorima pokazuje najviše uspjeha, dok primjenu topijskih iritanasa, topijskih citostatika i imunosupresiva prati nešto promjenljiviji i manje značajan uspjeh.

Androgenetska alopecija

U osnovi nastanka i razvoja androgenetske alopecije je genetska predispozicija, a ovaj oblik alopecije pogađa oba pola, sa početkom u pubertetu, i to kod muškaraca oko 17. godine, a kod žena između 15. i 30. godine života. Imajući u vidu veću koncentraciju androgenih hormona kod muskaraca, razumljivo je zasto je za ispoljavanje bolesti kod njih potreban manji broj predisponirajućeg gena, odnosno zašto je porodična anamneza o androgenetskoj alopeciji kod majke zapravo nepovoljan prognostički faktor.

Androgenetsku alopeciju prati smanjenje (miniaturizacija) folikula dlake u određenim regijama poglavine, koje nastaje kao uzrog progresivnog skraćenja anagene faze ciklusa, odnosno sve većeg broja folikula u telogenoj fazi, što rezultira zaustavljenim rastom, bez specifičnog gubitka dlake do uznapredovalog stadijuma. Kod muškaraca miniaturizacija folikula započinje ispadanjem dlake u čeono-sljepoočnoj regiji, produbljuje se prema nazad i odlikuje pojavom pečata na poglavini, dok je za žene ipak karakterističniji difuzni gubitak u predjelu čeono-tjemene regije, ograničen na središnji dio poglavine, uz očuvan frontalni pojas, tako da se najbolje uočava kad se načini razdjeljak po sredini poglavine. U dermalnoj papili i spoljašnjem omotaču dlake kod osoba sa androgenskom alopecijom povećana je aktivnost enzima 5 alfa-reduktaze, koji konvertuje testosterone u dihidrotestosteron, kao njegov aktivniji metabolit, koji se dalje veže na androgene receptore uz folikul dlake smanjujući ciklus folikula dlake i direktno je odgovoran za njihovo smanjenje. Koncentracija ovog enzima, kao i androgenih receptora veća je u regionima poglavine zahvaćenim alopecijom. Miniaturizacija kose je progresivna i često praćena psihičkim promjenama pacijenta, koje su najvažnija komplikacija androgenetske alopecije.

Za blaže oblika liječenja primjenjuju se lokalni tretmani dermokozmetičkim preparatima, a nerijetko se preporučuje i sistemski oblik terapije. Većina lokalnih preparata djeluje pospješujući mikrocirkulaciju na mjestima alopecije ili produžavajući fazu rasta dlake. Bilo koji oblik liječenja da se primjenjuje, trebalo bi ga nastaviti najmanje godinu dana prije procjene efikasnosti, jer uglavnom prekid liječenja znači ponovnu pojavu alopecije. Za uznapredovali stadijum poremećaja jedan od preostalih metoda liječenja je autotransplatacija kose. Prije liječenja važno je savjetovati pacijente o pravilnoj ishrani, ali i otkloniti sumnje na neku sistemsku bolest, abnormalnu koncentraciju serumskog gvožđa, polnih hormona, poremećenu funkciju štitaste žlijezde i odraditi analizu kompletne krvne slike.