Hipokrat

Prim mr sci dr Slobodan V. Radonjić

Hipokrat

(460 – 370 p.n.e.)

„Medicus curat, natura sanat“

(Ljekar liječi a priroda iscjeljuje)

Hipokrat. Još za života smatran „ocem medicine.“ A kasnije: “mudrac sa Kosa,“ „veliki,“  „božanski,“ “najpoznatiji ljekar svih vremena“, “grčko čudo,“ “nenadmašni genije,“ “čudesni pronalazač mnogo lijepog i korisnog za čovjeka,“ “otac medicinske etike.“ Tvorac čuvene Hipokratove zakletve*, tog vječnog etičkog načela i svetih principa ljekarskog poziva, u kojoj je stav da „samo dobar čovjek može biti dobar ljekar“ možda i vrhunac moralnih vrlina ljekarskog poziva.

Rođen je na grčkom ostrvu Kosu. Otac mu je bio bio ljekar. I djed takođe. A majka babica, u to doba (a i kasnije) veoma cijenjena profesija. Legenda govori da  Hipokratovo porodično stablo sa očeve strane doseže i vodi porijeklo od Asklepija (Eskulap) boga ljekara i ljekarske vještine, dok je sa majčine strane direktni potomak slavnog  grčkog heroja Herakla (rimsko ime Herkules), koji uz herojstvo ima i božansku moć i sposobnost da liječi i da šalje bolesti. Tako je Hipokrat bio u prilici da u u svojoj porodici stiče i stekne, ne samo osnovno nego i zavidno medicinsko znanje i obrazovanje, koje je dograđivao stalnim i upornim radom i čestim odlascima u susjedne zemlje gdje je proučavao njihovu medicinu.

U Hipokratovo doba Grčka je doživjela politički, kulturni, naučni i stvaralački procvat. To je razdoblje kada je na njenom čelu bio Perikle (499-429 p.n.e.) –„Zlatno Periklovo diba,“ najveći atinski državnik, vojskovođa  i govornik. Doba istinske demokratije u kome je narodna skupština postala najviše političko tijelo u državi. To je vrijeme koje donosi Grčkoj zadivljujući, gotovo neobjašnjivi stvaralački duh koji doseže do neslućenih razmjera. To je doba kada su građeni atinski Partenon, Apolonov hram, zlatna statua boginje Atine u hramu Partenonu. Doba čuvenih grčkih tragičara Sofokla, Euripida i filozofa Sokrata i Demostena. Zajedno sa ovim velikanma „Zlatnog Periklovog doba,“ koje se smatra još i dobom „Revolucije mudrosti“ živi i stvara „zlatni, mudri velikan medicine,“ Hipokrat. Umro je u 83. (ili 90.) godini života, mada postoje podaci da je živio čak 104. godine.

Ogromna je, možda i najveća zasluga Hipokrata što je odvojio medicinu od religije i magije i tako je svrstao u temelje prirodnih nauka. Njegov genijalni medicinski opus od 52. poglavlja izložena u 72 knjige nazvan Corpus Hippocraticum je prvi napisani udžbenik cjelokupnog ljekarstva. Široka je i svestrana lepeza oblasti o kojima je pisao: O             frakturama, Hirurgiji, O hemoroidima, O fistulama, O ulcerama, O artikulacijama, O prirodi kostiju, O anatomiji, O epidemijama, O ljekaru, O pristojnosti, O receptu, O sedmomjesečnom plodu, O osmomjesečnom plodu, O rastenju zuba, O dijeti, O vazduhu, vodama i predjelima…

Iz njegovog ogromnog djela izdvajamo neke karakteristične stavove i mišljenja.

Za Hipokrata je bolest narušavanje harmonije i ravnoteže u ljudskom organizmu. A kad nastane bolest, bolestan je cio ogranizam. Posebno je isticao snagu prirode u liječenju bolesti („Ljekar liječi a priroda izlječuje“). Tvrdio je u „Prirodi duše“ da duša nije duhovna nego materijalna kao i tijelo, i da upravlja razvitkom svih tjelesnih djelova čovjeka, čime se održava život. Tijelo i duša su povezani međusobno tako prisno da oboljenje tijela direktno utiče na oboljenje duše, čime je postavio temelje somatsko-psihičkog jedinstva, odnosno psihosomatike. Veoma su značajna poglavlja Corpus Hipokraticuma u kojima daje opise bolesti, utvrđivanje dijagnoze i način liječenja. Najpoznatiji je Hipokratov opis kliničke slike bolesnika koji umire od infekcije a koji se i danas naziva Facies Hipocratica: Nos ušiljen, oči upale, uši hladne i skvrčene, a ušne školjke štrče, koža lica suva, zategnuta i kao spržena, boja lica je u cjelini žućkasta ili tamna, lividna ili boje olova. Dao je i opis bolesnika koji su umirali od malarije koja je u Staroj Grčkoj bila vrlo rasprostranjena i često smrtonosna. Piše o povredama i načinu liječenja kičmenog stuba, glave, kongenitalnim dislokacijama kuka i deformitetima stopala, luksacijama, frakturama, (izumio  je specijalnu fiksaciono-imobilizacionu šinu koju je primijenjivao kod preloma tibije – (cjevanica). Izvanredno je opisao metod saniranja iščašenog ramena koji se i danas primijenjuje i naziva se „Hipokratov  metod“. Od Hipkrata su ostale: klupa za namještanje fraktura, lestvice za reponiranje luksacija, kapa za jednu vrstu zavoja glave „Hipokratova kapa“).

U knjizi O hemoroidima nalazi se jedan zaprepašćujući opis operacije hemoroida.“Bolesnik se postavi da leži na leđima sa nešto podignutom karlicom, anus (čmar) se prstima izvuče napolje, što je više moguće, zagrije se gvožđe do  usijanja a zatim se spaljuju  hemoroidi dok se potpuno ne sprže tako da nijedan ne ostane.“ Zadivljujuće je na šta je čovjek sve spreman i šta sve može da podnese. Hipokrat se interesovao i za porodiljstvo. Daje,  za ono doba, prosto nevjerovatan opis sedmomjesečnog i osmomjesečnog ploda i tako postavlja osnove medicinskog akušerstva. Kada govori o uzrocima nastanka bolesti kaže da su “beskrajno različiti i da su svi uzroci bolesti prirodni.“ Ti uzroci su unutrašnji i spoljašnji: nesrazmjernost između količine hrane i fizičke aktivnosti, baruštine, vjetrovi, isparenja, voda za piće, poremećena ravnoteža tjelesnih sokova, poremećen odnos toplote i hladnoće, bogatstvo, siromaštvo, pretjeran umni rad, polno uzdržavanje ili pretjerivanje, sezone, kretanje zvijezda. Kada je terapija u pitanju, za Hipokrata ona proističe iz njegove biološke postavke da je „priroda ljekar“- „vis medicatrix nature“,- sila samoizlječenja.

Veoma je  značajna Hipokratova posvećenost zubnoj medicini. On je, još tada, shvatio važnost zuba i stanja zdravlja usne duplje i njihovu povezanost sa opštim stanjem ljudskog organizma. Zadivljujuća je njegova tvrdnja da se zubi počinju formirati još za vrijeme intrauterinog života. Dalje pominje da dijete može dobiti temperaturu i konvulzije u toku nicanja prvog zuba. „Prvi (mlječni) zubi ispadaju uglavnom oko sedme godine starosti, i oni koji izrastu poslije njih stare  zajedno sa čovjekkom sve dok ih nekakva bolest ne razori.“ U svom detaljnom proučavanju zuba i usne duplje govori o zagnojavanju žlijezda, osobama sa jako izraženim nepcem u obliku luka i nepravilno izraslim zubima, izukrštanim  jedni preko drugih i zubobolji koja najviše napada baš ove zube; pominje i kasno nicanje umnjaka kod većine ljudi, kao i instrumente koji se koriste za sanaciju zuba. Veoma su tačni njegovi opisi fraktura i luksacija donje i gornje vilice. Polomljene fragmete vezuje zlatnom žicom. Za upale desni i drugih djelova sluzokože usne duplje, fistule, fetor (zadah) iz usta, otoke, imao je recepturu za olakšavanje ovih stanja.

Prije punih 4500 godina Hipokrat je, posmatrajući i proučavajući čovjeka kao jedinstveno biće (holistički princip), shvatio značaj usne duplje i zuba za cjelokupno zdravlje čovjeka i u Corpusu Hipokraticumu posvetio im značajan broj poglavlja. A danas? Gdje je danas stomatologija i gdje joj je mjesto u sklopu sveobuhvatne zdravstvene zaštite ljudi? Nadati se da će i ona, obzirom na sveukupni razvoj i napredak medicinske struke i nauke, i vrijeme u kome  se sve više i više pominju opominjuće činjenice da su se „promjene u flori usne duplje pokazale kao uzrok kardiovaskularnih bolesti, karcinoma debelog crijeva i pankreasa i da je loša higijena usne duplje put ka ozbiljnim oboljenjima u udaljenim djelovima organizma,“ steći ugled i značaj kakav joj je dao „otac medicine“ Hipokrat.

„Aforizmi,“ mudre, poučne izreke su posebni dio brojnih Hipokratovih zapisa. Čak ih je 406. U njima su sadržane duboke misli „mudraca sa Kosa“. Evo nekih:

„Vis medicatix nature“ – Moć prirode u liječenju je velika

„Ljudski život je kratak, a umjetnost liječenja duga; povoljna prilika za liječenje bolesti brzo izmiče, isprobavanje je opasno i rasuđivanje teško.“

„Mens sana in corpore sano“ – U zdravom tijelu zdrav duh

„Samo dobar čovjek može biti dobar ljekar“

„Primum non nocere“ – Prvo, ne naškoditi.

„Razjasni prošlost, shvati današnje i predvidi buduće: to je zadatak ljekara.“

„Prije nego što počneš da liječiš nekoga, pitaj ga da li je spreman da se odrekne stvari zbog kojih se razbolio.“

„Qvod natura vergit, eo ducendum“- Kuda priroda naginje, tamo idi.

„Tamo gdje postoji ljubav prema umjetnosti medicine, postoji i ljubav prema čovjeku.“

„Gnjev obuzdati, u pobjedi se umjeriti, sebe pobijediti, to je prava pobjeda.“

Njegov neprocjenjivi opus upotpunjen je i stavovima o ljekaru, ljekarskim dužnostima, osobinama, moralu: „Ljekar je filozof, govorio je Hipokrat, ravan bogovima, a medicina je kao filozofija.  Sve što ima u jednoj ima i u drugoj, i između njih nema razlike… Ljekar mora, pri  vršenju svoje dužnosti da pokaže učtivost…, sve treba da radi mirno, okretno, krijući od bolesnika većinu stvari dok radi; davati mu vedra i vesela ohrabrenja, koja su umjesna; čak ga treba ukoriti snažno i ozbiljno, a čas utješiti pažljivo i dobre volje… Mudar ljekar treba osobito da pazi na svoj moral… da besprekorno živi… Njegovo moralno vladanje treba da bude čisto i bez mane i spram svakog neka bude blagonaklon, čovjekoljubiv i častan… Neka je svojim odnosom pošten, pravedan sa svakim… Ja savjetujem da se ne ide daleko u lakomosti i da se ne gramzi za srećom i novcem; čak ponekad treba da pružite svoju pomoć i besplatno… Tamo gdje je ljubav prema ljudima, tamo je i ljubav prema medicinskoj vještini… “Ovaj veliki mudrac „sa Kosa, “čovjek snažnog duha i velike moralne snage, sjedinio je svoje znanje iz filozofije, matematike, fizike i medicine i ugradio ga u zdravog i bolesnog čovjeka. Tako je radio, stvarao, učio i govorio Hipokrat. A kako je danas?

Živimo u doba u kojem su mnogi civilizacijski standardi, pa i standardi morala, ozbiljno dovedeni u pitanje, od zabrinjavajućih do, kadkad, zastrašujućih razmjera, zahvatajući sve oblasti čovjekovog života i rada. Ta i takva erozija zahvata sve više i više, nažalost, i poslenike medicinske struke i nauke. Medicina polako, ali sigurno postaje biznis.

* MEDIKAL je u avgustovskom broju 2011.g. objavio tekst „Hipokratova zakletva“ autora dr S. Radonjića