I znamenite ličnosti griješe

0
75

Prim. dr Slobodan V. Radonjić

 

Ser Džon Erik Erikson, britanski hirurg izjavio je 1873. godine:“ Trbušma duplja, grudi i mozak zauvijek će ostati nedostupni hirurškim operacijama.“

„Errare humanum est“

(Griješiti je ljudski)

I velike ličnost griješe. U knjizi „Briljantne greške“ (autor Mario Livi, USA) piše o brojnim greškama koje su u svom stvaralaštvu počinili  veliki naučnici u mnogim oblastima svoga djelovanja: fizici, hemiji, matematici, medicini, astronomiji, geologiji.. Interesantan je, zanimljiv i neobičan podatak: 20% Ajnštajnovih radova sadrže greške različite prirode!

A kako je bilo i kako su u medicini griješili poznati  naučnici i stručnjaci?

U podnaslovu ovog teksta je kategorična konstatacija britanskog hirurga ser Džon Erik Eriksona, da su,“ trbušn duplja, grudi i mozak nedostupni hirurškim operacijama.“ Tu zabludu prvi je „ispravio“ čuveni bečki hirurg Teodor Bilrot (1829 – 1894). Osam godina kasnije, 1881. uradio je prvu uspješnu operaciju na želucu – gastroektomiju (uklanjanje dijela želuca). Ova intervencija je i danas ostala poznata kao Bilrot I operacija, a Bilrot svojim sveukupnim radom stekao svjetsku slavu i dobio epitet „oca gastrointestinalne hirurgije.“

I druga zabluda britanskog hirurga nije bila duga vijeka. Eduard de Cerenvel (1843 – 1913), iz Lozane, prvi je 1885. otvorio grudni koš i uradio torakoplastiku.

Intervencije na srcu su odvajkada bile izuzetni problem hirurzima. Čak i onima  koji su vršili veoma opsežne intervencije na svim drugim organima čovječijeg tijela bila je nezamisliva i pomisao da preduzmu neki zahvat na srcu, jer su znali da i najkraće zaustavljanje rada srčanog mišića može biti pogubno za pacijenta. I slavni Teodor Bilrot je izjavio: “ Svaki hirurg koji  i pokuša operaciju na srcu će izgubiti poštovanje svojih kolega.“

Prvi hirurg koji je uspješno uradio operaciju na srcu bio je Ludvig Ren (1849 – 1930) iz Franfurkta. Ren je 1896 godine operisao bolesnika koji je zadobio ubodnu ranu na desnoj komori srca, otvorivši prvo grudni koš pa zatim perikard (srčana maramica), došao do mjesta uboda i zašio ranu na srčanom  mišiću.

Zabludu ser Džon Erik Eriksona da će i „mozak zauvijek ostati nedostupan hirurškim operacijama“  šest godina poslije ove konstatacije demantovao je hirurg ser Viliam Mac Evan (1848 – 1924). On je 1879. godine uspješno odstranio cerebralni tumor, zbog čega se smatra jednim od utemeljivača i ocem neurohirurgije.

Još od doba Platona (427.-347. p.n.e.)  i Hipokrata (460. p.n.e. – oko 377.p.n.e.)   vjerovalo se da je histerija (grč. „hystera“ – materica) oboljenje karakteristično samo za ženski pol a mnogi simptomi: glavobolja, gušenje, lupanje srca… bili su tumačeni time  što „nezadovoljna“ materica luta tijelom osobe i stvara joj razne tegobe s mjesta na kome se u tom lutanju zaustavi.  Sigmund Frojd (1856.-1939.)  je bezuspješno pokušavao da dokaže da i muškarci mogu da obole od histerije. Na  sastanku u Ljekarskom društvu u Beču (1866. god.) jedan ugledni ljekar, nesumljivi autoritet u medicinskoj nauci, obratio mu se sljedećim riječima. „Ali, gospodine kolega, kako možete da govorite takve besmislice!  Hysteron znači ipak uterus. Kako može da bude neki muškarac histeričan?“ Frojd je komentarišući ovaj događaj zapisao: “Utisak da su veliki autoriteti odbili moju novost ostao mi je nepokolebljiv; našao sam se u opoziciji sa tvrđenjem o postojanju histerije kod muškaraca… Ljekarsko društvo više nisam u svome vijeku posjetio.“

Rudolf  Virhov (1821 – 1902), čuveni njemački patolog, histolog, fiziolog i osnivač ćelijske teorije u medicini, čije su riječi, autoritet i mišljenje poštovani širom svijeta, ne samo da je negirao već je i omalovažavao istraživački poduhvat Roberta Koha (1843 – 1910). Uprkos sjajnim uspjesima ovog  naučnika u pronalaženju uzročnika mnogih, u to doba smrtonosnih i neizlječivih bolesti (epohalno otkriće uzročnika tuberkuloze, antraksa, kolere…), sve to nije bilo dovoljno doktoru Virhovu da oda priznanje svom mlađem kolegi.:“ Koh naučno nije uspio ništa da dokaže.“ I veliki naučnik Virhov pravi veliku grešku.

Robert Koh je 1905. godine dobio Nobelovu nagradu za ogromni doprinos medicinskoj nauci i zdravlju ljudi. I tako postao slavan.

Kad je Luj  Paster (1822-1895) prezentovao svoju teoriju o bakterijama kazavši da bolesti nijesu „ božja volja“ već da ih izazivaju bakterije koje žive u vodi, vazduhu, zemlji, krvi i protiv kojih čovjek može da se bori, tada poznati  Pjer  Poce, francuski profesor fiziologije u Tuluzu 1872. godine kazao je: “Teorija o mikrobima Luj Pastera je besmislena bajka.“ Kakva zabluda uglednog profesora! A ovo otkriće o mikrobima i kasnije mnoga epohalna otkrića, obezbijedili su Pasteru jedno od najznačajnijih mjesta u medicinskoj nauci.

Žak  Mono (1910.-1976.), Francuz, veliko svjetsko ime na polju molekularne biologije i istaknuti filozof, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu (1965. godine) konstatovao je :“Ako vam neko kaže da će moći da se radi na ljudskom hromozomu, recite mu da je budala!“ Samo pet godina kasnije  pronađen je metod da se dezoksiribonukleinska kisjelina (DNK), nosilac gena bilo kog organizma, presječe tamo gdje se želi, a zatim spoji na tom mjestu sa bilo kojim dijelom DNK bilo kojeg organizma.

Lajnus Poling (1901-1994) je američki hemičar i biohemičar, dvostruki dobitnik Nobelove nagrade: za hemiju 1954. i za mir 1962. godine. Mnogi stručnjaci ga smatraju vodećim hemičarem 20. vijeka, a za neke je i jedan od najvećih naučnika u istoriji. U svom širokom dijapazonu  naučnoistraživačkog rada  pažnju je posvetio  značaju i ulozi vitamina C za zdravlje ljudi. Tako je u knjizi „Vitamin C i prehlada“ (1971) praktično i teoretski  prikazao terapijska svojstva ovog vitamina kod infekcija disajnih puteva. Mada se vitamin C upotrebljavao  još od 30–tih godina prošlog vijeka, dakle znatno prije Polingovog  proučavanja, tek njegovim radom vitamin C postaje, 70-tih godina, masovno primijenjivani lijek kod nazeba, kijavice, prehlade, gripa. No, slavni Poling ide dalje u dokazivanju značaja i uloge ovog vitamina. Naime, pokušava da dokaže da su visoke doze 5, 10 pa i 15 grama na dan, od značaja u liječenju  čak takvih bolesti kakve su kardiovaskularne i kancer. Međutim, iako  je veliki naučnik ostao dosljedan u svojim uvjerenjima, ovaj koncept nije uspio da izdrži kritički i obektivni sud naučne medicine. Ogromne količine vitamina C nisu se pokazale djelotvorne niti korisne za zdravlje čovjeka. Naprotiv.

Dugo godina, duže od 100, smatralo se da je stres glavni uzročnik nastanka čira na želucu. Tek negdje početkom osamdesetih prošlog vijeka dr Bari Maršal, australijski ljekar, posumljao je u ovaj stav. Naime, Maršal je sarađivao  s  dr Robinom Vorenom, patologom u Kraljevskoj bolnici u Pertu (Australija), koji mu je sugerisao da se zainteresuje i ispita određenu i neobičnu pravilnost koju je uočio. Kod pacijenata koji su bolovali od čira na želucu otkrio je prisustvo jednog mikroorganizma – helikobakterije. Dr Maršal je otišao korak dalje. Posumnjao je da bi, možda, baš ta bakterija mogla da bude izazivač želudačnog ulkusa, pa je eksperimentalno pokušao to i da dokaže. Ogled kojim je kod životinja (miševi, svinje) pokušao vještački da izazove promjene na želucu ostao je bez uspjeha. Dr Maršal ipak ne odustaje od svoje ideje, uprkos činjenici da je zvanična medicina odbacila sugestiju da bakterija može da prouzrokuje čir na želucu, jer je u međuvremenu ohrabren, donekle, činjenicom da je na jednoj maloj grupi pacijenata uspio da  medikamentima izliječi bakterijsku infekciju  ovog organa. Nošen idejom i željom da dođe do spasonosnog rješenja za bolest miliona ljudi, dr Maršal odlučuje da na sebi nastavi svoj istraživački rad. „Smutio sam koktel bakterija u epruveti i sipao ga u svoju goveđu supu koju sam zatim pojeo,“ zapisao je Maršal. Pet dana kasnije je počeo da povraća zbog bakterijske infekcije u želucu. Endoskopskom metodom  infekcija je potvrđena  i ujedno dokazano da postoji i gastritis, što je prvi znak ka razvoju čira na želucu. Dalja istraživanja su trajala još skoro deset godina. Vremenom je zvanična medicina shvatila, prihvatila i priznala rezultate Maršalovih istraživanja provjerivši ih u praksi, uz priznanje da helicobakter pylori izaziva čir na želucu. Nekada komplikovani način liječenja, često nedovoljno uspješan, zamijenila je nova, jednostavna medikamentozna, antibiotska terapija.

Dr Maršal i dr Voren su 2005. godine dobili Nobelovu nagradu za medicinu.

Imaju li velike ličnosti pravo na grešku?

Slavni njemački pisac Tomas Man zapisao je: “Uz velikog čovjeka idu velike greške.“ A mudri Latini „Errare humanum est.“ (Griješiti je ljudski).