Moji gubici naučili su me važne lekcije.
Jasno se sjećam jedne noći nakom mog spontanog pobačaja, kada sam ležala u krevetu preplavljena osjećanjem tuge zbog svog gubitka. Imala sam osjećaj da preživljavam bol svih žena koje su izgubile dijete.
Tuga je kumulativna, tako da bol koji sam tada osjetila zbog gubitka djeteta ili potencijalne veze sa djetetom, nije bio samo rezultat trenutne situacije. U meni su se skupili svi gubici kroz koje sam prošla, pogotovo oni koje sam u djetinjstvu doživjela. Svi moji prethodni gubici „oživjeli su“ dok sam prolazila kroz ovo iskustvo.
Prolazeći kroz gubitke iz prošlosti, moj bol postajao je sve veći i veći.
Patnja dovodi ljude na svijet, u tugu bivstvovanja na ovoj planeti. Tugu koju svi mi nosimo. Ali kada prolazimo kroz proces tugovanja, teško nam je da ovako razmišljamo. U nama se javlja neka vrsta bola, praznine, gubitka, žalosti, i tu moramo početi iznova.
Sa saosjećanjem sam slušala priče stotina ožalošćenih muškaraca i žena.
Radeći sa pacijentima, dotakla sam se i sopstvenog bola. Žalila sam zbog gubitka rođaka, djece, prijatelja, veza, identiteta, neostvarenih snova i neprihvatanja starenja.
Ohrabrujem sve ljude da pričaju o svom bolu. Radeći to postala sam bliska sa drugim ljudima. Preživljavajući njihovu bol shvatila sam da moramo da se pomirimo sa životnim činjenicama. Dok ovo nijesam shvatila, bilo mi je veoma teško da se ponašam prirodno kada su djeca u pitanju. Vjerujem da je to kod mene povezano sa nevinošću koju dijete nosi u sebi.
Kada izgubimo dijete, bilo da se radi o nesrećnom slučaju, prirodnoj smrti ili primoranom odvajanju, uvijek je u pitanju emotivna stvar.
Zajedno sa emotivnom crtom, mogu se javiti i osjećaji praznine, krivice ili straha. Pored toga, javljaju se i manje opiljivi gubici. Vjerujem da se radi o gubitku veze sa nevinošću kojom su djeca okružena.
Stalno ohrabrujem ljude da posmatraju gubitak kao korak u dublji nivo samorazumjevanja. Moram da priznam da sam, radeći sa pacijentima, primjetila da je uglavnom ženama, uključujući i mene, koje su izgubile djecu ili ne mogu da ih imaju, izuzetno teško pružiti pomoć u pravo vrijeme.
Sjećam se da sam radeći sa jednom pacijentkinjom bila posebno nervozna. U glavi sam imala jasnu ideju da moram biti svjesna procesa u toku rada. Godinama sam išla na IVF tretmane. Nažalost, moja jedina trudnoća završila se spontanim pobačajem. Znala sam da moram da budem spremna da preispitam sebe, i zapitala sam se da li ću moći da doprem do nekoga ko želi da bude majka, kao i ja, i nekoga ko je izgubio šansu za materinstvo. Uvijek sam se bojala mogućnosti da nikada neću imati sopstvenu djecu.
Prolazila sam kroz proces zajedno sa svojom pacijentkinjom i vodila je na njenom putu primicanja osjećanjima krivice, straha ili neuspjeha, koje do tada nije smjela da osjeća jer su se smatrali društveno neprihvatljivima u sredini u kojoj je živjela. Ona je samo sjedjela i iznova se „slamala“ od bola. Svim svojim bićem osjećala sam da stvaram vezu sa njom kroz riječi koje je izgovarala. Bila sam saosjećajan slušalac, neko ko je prošao kroz isti gubitak, neko ko se nije plašio da prizna svoju bol. Kroz terapiju razgovorom i prihvatanjem bez osuđivanja, moja pacijentkinja je probila ciklus poricanja koji ju je držao zarobljenu u bolu. To je bilo kao predavanje patnje drugom.
Radeći sa ovom pacijentkinjom postala sam svjesna sopstvenog bola i turobnog iskustva. Mogla sam da se sjetim šoka koji sam doživjela izgubivši bebu spontanim pobačajem. Sjetila sam se svojih snova i strahova, kao i teškog prihvatanje činjenice da sam opet sama.
Želim da pošaljem poruku svim ženama koje tuguju. Sjećam se sebe kada sam počela da prolazim kroz taj proces. Sve oko mene izgledalo je porazno i bolno. Tuguješ i u tome nema ničeg lošeg. To je dio tvog puta, budi nježna i ljubazna prema sebi i dozvoli sebi da osjetiš svoju tugu. Iako ne možeš da prihvatiš sve što sam rekla, PRIČAJ, postoji nešto u priči što transformiše ličnost.
Način da se negira osjećanje je da se postane autoritet (ekspert) o tom osjećanju.
Shvatila sam da je ovo pitanje sa kojim se treba pozabaviti. Da bih ovo uradila morala sam da prodrem u ožiljak koji je okruživao moj gubitak i da se ponovo suočim sa sopstvenom pričom. To samoistraživanje koje sam sprovela ispostavilo se kao moja najmoćnija i najveća životna prilika. Promijenila sam se i to je promijenilo moj pogled na svijet, dozvoljavajući mi da prodrem u tugu koju svi nosimo u različitim formama i oblicima.
Taj proces otvorio mi je oči ka hrabrosti, istrajnosti i snazi.
Piše: Svetlana Tanya Friche, psihološkinja
Add comment