Na EFMA sastanku o nasilju u okviru zdravstvenih sistema
Prvi radni dan 34-od godišnjeg EFMA sastanka održanog u Podgorici obilježila su, pored ostalog, stručna predavanja u okviru sesije posvećene nasilju u sektoru zdravstvenih sistema. Emanuela Pozan, predstavnica Međunarodne organizacije rada, putem internet prezentacije ukazala je na ciljeve globalnog mandata da se okončaju nasilje i uznemiravanje tokom procesa rada. Dr Selma Gungor, članica Turske medicinske asocijacije, prezentovala je problem nasilja nad ljekarima i zdravstvenim radnicima u Turskoj, a dr Ichak Siev-Ner, predstavnik Izraelske asocijacije medicinskih radnika, govorio je o situaciji u vezi sa ovom vrstom nasilja u Izraelu. Dr Ketrin Smolvud, iz Svjetske zdravstvene organizacije, govorila je o iskustvu u vezi sa sprovođenjem Inicijative o globalnoj zaštiti zdravlja.
Ukazujući da postoje različiti oblici nasilja nad radnicima u zdravstvu, moderatorka sesije dr Selma Gungor objasnila je da kada se govori o uznemiravanju treba imati na umu da je i to jedna vrsta društvenog nasilja, kao i loši radni uslovi. Nasilje koje dolazi od strane pacijenta, kao i nasilje u ratnim situacijama, takođe spadaju u ovaj opseg. Međutim, svi ovi vidovi nasilja imaju veze sa onim što izvršioci misle da ljekari predstavljaju: napad na nekoga ko predstavlja sistem, te bi i nasilje predstavljalo vid borbe da se taj sistem promijeni. S druge strane, navedeno je u najavi programa, zdravstveni radnici imaju priliku da govore o adekvatnom etičkom postupanju i pružanju pomoći ljudima. − Nasilje nad zdravstvenim radnicima je nešto protiv čega se moramo boriti svim sredstvima, jer je to nešto što prijeti medicinskoj etici, bez koje nijesmo ništa – istaknuto je ovom prilikom.
U otežanoj borbi protiv nasilja
Predstavnica Turske medicinske asocijacije dr Selma Gungor, i sama osuđena na 20 mjeseci zatvorske kazne zbog potpisivanja sporne deklaracije u vezi sa zaštitom mira, bila je gostujući predavač EFMA sastanka. Objašnjavajući da političko nasilje ne predstavlja osnovni predmet rada njenog udruženja, dr Gungor je navela da su to uglavnom fizičko i verbalno nasilje u Turskoj. Uprkos transformaciji zdravstvene politike u toj zemlji, upozorila je ona, nasilje i uznemiravanje je poraslo. To je, po njenim riječima, postao glavni problem sa kojim se danas suočava Turska medicinska asocijacija.
U periodu između 2003. i 2018. godine, po podacima dr Gungor, u Turskoj je ubijeno 11 ljekara na svojim radnim mjestima. Uglavnom je to bilo od strane pacijenata ili članova njihovih porodica. Prema statističkim podacima iz 2011, 56% slučajeva nasilja u Turskoj čine verbalni napadi, 9% incidenata se javlja u institucijama gdje se pruža hitna medicinska pomoć, a 91% počinilaca nasilja čine pacijenti. Kao glavne razloge za nasilje dr Gungor je navela nizak nivo prihoda, nizak nivo obrazovanja, neizvjesne uslove života, te nezadovoljavajući društveni život.
U nekim ambijentima, upozorila je ona, postoji kultura nasilja. Ono se posmatra kao način za rješavanje problema. Narcisoidni stavovi, na primjer, kada se odbije neki zahtjev pacijenta smatraju se dovoljnim razlogom za nasilje. To je neka vrsta psihološkog uzroka činova nasilja. S druge strane, zdravstvena vlast ima stav da nikada ne treba da dođe do konflikta pacijenata i ljekara, ali prava pacijenata su, naravno, osnovni dio zdravstvenih usluga. Ljekari, međutim, takođe imaju određena prava, ali ona nerijetko bivaju zapostavljena.
U ovako komplikovanoj situaciji postoji, dakle, izvjesni jaz između prava ljekara i pacijenata. U Turskoj je on produbljen stavovima zdravstvenih vlasti koji ne idu na ruku poštovanju prava ljekara. − Predstavnici Vlade, premijer, ministar zdravlja u našoj zemlji daju takve izjave. Ljekarima se zabranjuje da napuste određena mjesta na kojima obavljaju svoj posao. Oni su u situaciji u kojoj nisu uopšte važni, toliko da se njihova vrijednost uopšte ne primjećuje u društvu i oni se napadaju zbog toga što se ne vide kao važni činioci društva – istakla je dr Gungor. U brojne otežavajuće okolnosti spadaju i činjenice da se medicinski radnici ne edukuju o tome kako da se upravlja odnosom između ljekara, pacijenta i njihovih porodica, ljekari rade previše, dostupnost informacija za pacijente nije na poželjnom nivou, postoje problemi u pristupu zdravstvenim uslugama, socijalnim davanjima, te sa kapacitetima zdravstvenih institucija. Period čekanja na izvršenje zdravstvene usluge dugotrajan je zbog prijema velikog broja pacijenata u ambulantama.
Govoreći o transformaciji zdravstvenih programa u Turskoj, dr Gungor je objasnila da je na snazi pristup gdje su ljekari plaćeni prema obimu usluga koje pružaju. Uspjeh se ocjenjuje na osnovu indikatora učinka. Kroz sprovođenje privatne prakse smanjuje se period čekanja na usluge ljekara, pa veći broj pacijenata sada ostvaruje pristup ljekaru. Osnovnu primjedbu na ovaj sistem rada, po dr Gungor, čini gubitak profesionalne autonomije ljekara, tako da oni rade u skladu sa odlukama menadžmenta u institucijama i kojima su zaposleni.
Sistem Bijelog kodeksa, koji je uveden 2012. kao sistem za prijavljivanje problema kako bi se zaštitili zdravstveni radnici, po dr Gungor, nije dao značajnije rezultate jer se nasilje nad zdravstvenim radnicima, naročito ljekarima, nije smanjilo nego je došlo do njegovog povećanja. Dodatni problem predstavlja neadekvatna saradnja Ministarstva zdravlja ove zemlje sa sektorima koji prate te događaje. Predlog upućen Ministarstvu pravde da se povećaju kazne za slučaj napada na ljekare, takođe nije naišao na odziv.
U nizu planiranih aktivnosti po pitanju sprečavanja nasilja u ovom sektoru dr Gungor je navela plan Ministarstva zdravlja da preduzme aktivnosti u smislu podizanja svijesti o ovom problemu, kao i da se razvije sistem zaštite ili obezbjeđenja. Postoji dugoročna ideja da se spriječi nasilje prema zdravstvenim radnicima, između ostalog i kroz pooštrene kazne u sudskom postupku za vid krivičnog djela. Priznajući da je Udruženju ljekara kom pripada teško da se bori protiv nasilja nad ljekarima i ostalim zdravstvenim radnicima, dr Gungor je pesimistično zaključila: − I dalje se sami suočavamo sa nasiljem na našim radnim mjestima i ne nadamo se da ćemo ovaj problem riješiti u kratkom roku.
Borba protiv nasilja zahtijeva podjelu odgovornosti
Da se nasilje nad zdravstvenim radnicima ne može smatrati samo problemom regiona, te da je, prema podacima SZO-a, više od polovine radnika iskusilo neki vid nasilja u svojoj karijeri, upozorio je na početku svoje prezentacije dr Ichak Siev-Ner, predstavnik Izraelskog udruženja ljekara. U SAD-u, podsjetio je on, stopa nasilja prema zdravstvenim radnicima je 10 puta veća u odnosu na nasilje u drugim sektorima. Nasilje je verbalno u oko 80% slučajeva.
Nasilje se uglavnom javlja onda kad je intenzitet rada visok, a često se dešava da ono dolazi od strane članova porodice pacijenata. Negativne posljedice po žrtve, zdravstvene radnike, klinički se manifestuju kao gastoenteralni, psihosomatski simptomi, hronični bolovi, akutne povrede ili čak smrt. Napadi nanose traumu i otežavaju sposobnost da se funkcioniše u punom kapacitetu. Osjećaj anksioznosti i sl. poremećaji dovode do tzv. burnouta-a, što u krajnjem dovodi do suicidalnih misli. To ne utiče samo na zdravstvene radnike, već i na cjelokupan zdravstveni sistem: kvalitet usluga, dostupnost njege i brige. − Na hiljade pacijenata pati jer je njihovo liječenje ugroženo zato što ljekari koji ih liječe prolaze kroz posttraumatski sindrom. To je posebno važno u ovom svijetu u kom imamo nedostatak ljekara. Oni nekada moraju da izađu iz sistema, iako je njihova misija da liječe pacijente. Sve to demorališe ljekare koji će kao takvi da napuste profesiju. Znači, imamo manjak ljekara i nasilje, a to je povezano – objasnio je dr Siev-Ner.
Začarani krug nefunkcionalnih zdravstvenih sistema pored ostalog čine podaci da prijetnja nasiljem utiče na obeshrabrenje potencijalnih medicinskih kadrova, kao i to da zdravstveni sistemi ne angažuju dovoljan broj zaposlenih, pa su ljekari preopterećeni. Tu se, po objašnjenju dr Siev-Nera, ne radi samo o nedostatku finansijskih sredstava i ljudskih resursa, već na to utiče i okruženje, loši uslovi u bolnici. − Nema dovoljno bezbjednosti. Zaposleni nijesu prošli obuku kako da upravljaju krizom kada su problematični pacijenti u pitanju. Prijava ovakvih incidenata nije na zadovoljavajućem nivou – rekao je on.
U cilju sagledavanja sveobuhvatne slike, dr Siev-Ner naveo je da su u tom udruženju adekvatno opredijelili resurse, izradili zakonodavstvo, te pokrenuli društvene projekte u ovoj oblasti. 2010. izrađen je Predlog zakona kojim se pooštravaju kazne za one koji vrše napade sa 3 na 5 godina zatvora i taj amandman je prihvaćen. Trenutno je na snazi revizija kojom bi se obuhvatili i zdravstveni radnici koji nisu napadnuti u prostorijama ustanove. U vezi sa ovim mjerama dr Siev-Ner podsjetio je da je SZO 2011. pokrenula Predlog zakona koji je usvojen i u skladu sa kojim se licu koje verbalno i fizički napadne ljekara i ošteti imovinu onemogućava da se vrati u istu ustanovu ukoliko ponovi takvu vrstu ponašanja. Ukoliko nasilnik počini još jedan napad, može mu se spriječiti ulazak u tu instituciju u periodu 3-6 mjeseci, osim za liječenje u slučaju da je životno ugrožen.
U društvene projekte koje realizuje ovo izraelsko udruženje spada i uvođenje otvorene telefonske linije za ljekare žrtve nasilja, dostupne 24h. Javno se oglašava svaki pojedinačni ispad ove vrste, a namjera ovog udruženja je i da se učine dostupnim usluge eksperta. To bi bio penzionisani policajac i pravnik koji procjenjuje nivo prijetnji. Ukoliko utvrdi da postoji visok nivo opasnosti, ugroženom medicinskom radniku dodjeljuje se obezbjeđenje. U cilju realizacije programa pružanja solidarnosti ugroženim medicinskim radnicima 2013. godine usvojen je i Nacionalni program za eliminaciju nasilja nad zdravstvenim radnicima. Ističući važnost udruživanja ključnih aktera, Ministarstava zdravlja, pravde, unutrašnje bezbjednosti, Medicinske asocijacije, policije i tužilaštva, dr Siev-Ner naveo je da se moraju prepoznati potencijal za bilo koju vrstu nasilja, ograničiti štetne posljedice nasilja i upravljati takvim situacijama.
Svake godine u Izraelu se objavi oko 3,500 slučajeva nasilja, a samo se 11% prijavi policiji. Objašnjavajući da borba protiv nasilja u zdravstvu zahtijeva podjelu odgovornosti, dr Siev-Ner istakao je da se mora redovno pratiti izvršenje tog programa. − Borba protiv nasilja zahtijeva ulaganje u zaposlene, rad na burnout-u, ulaganje u načine kojima se smanjuje potencijal za nasilje, kao i sprečavanje nasilja – zaključio je on.
Zdravstveni radnici kao mete napada
Govoreći o sukobima u vanrednim situacijama, dr Ketrin Smolvud, predstavnica Svjetske zdravstvene organizacije, navela je da uprkos tome što ljudi često pokušavaju da pojam humanosti izopšte iz rata ili sukoba, u takvim okruženjima zapravo rad ljekara i svih zdravstvenih radnika postaje meta. − To što mi radimo jeste da pružimo njegu svakome kome je potrebno, bez obzira ko je u pitanju. Prije svega, moramo sačuvati svoju humanost – istakla je dr Smolvud. Ovi slučajevi nasilja su više sistematski, proračunati.
U slučaju rata, bolnice, zdravstveni radnici, zdravstvena oprema postaju meta napada iz čisto političkih razloga. Podsjećajući da SZO ima mandat da se bori protiv takvih pojava, te da je 2012. donijeta odluka da se učini nešto po pitanju napada na zdravstvene radnike u sukobima i ratovima, ona je navela da bi generalni direktor ove organizacije trebalo da predvodi aktivnosti prikupljanja i distribuiranja informacija o napadima na zdravstvene radnike, na zdravstvene ustanove i na pacijente. 2016. Savjet bezbjednosti je usvojio Rezoluciju kojom osuđuje nasilje i u okviru koje poziva sve strane u oružanim sukobima da u potpunosti ispoštuju obaveze vezano za međunarodno humanitarno pravo. U tom smislu, inicirano je da se obezbijedi redovni mjesečni izvještaj u okviru kog se prijavljuju napadi na zdravstvene radnike u zemljama u kojima postoje sukobi. To su, po riječima dr Smolvud, okolnosti zbog kojih je SZO osmislila konkretan program vezan za sprečavanje napada na zdravstvene radnike.
− Mi definišemo napade na zdravstvenu zaštitu vrlo široko: svaki slučaj fizičkog i verbalnog nasilja ili ometanje prijetnje nasiljem koje utiče na raspoloživost, pristupačnost i pružanje palijativne i preventivne njege u kontekstu vanrednih okolnosti – navela je dr Smolvud. Kao tipove napada kojima se bave u ovoj organizaciji ona je nabrojala: nasilje teškim naoružanjem, nasilje pojedinačnim oružjem, psihološko nasilje, prijetnju nasiljem, zastrašivanje, zauzimanje zdravstvenog objekta od strane vojske, napade bez oružja, napade hemijskim agensima, seksualne napade, otmice, hapšenje i pritvaranje zdravstvenih radnika. Polovinu napada u ovakvim okolnostima čine oni izvršeni bombardovanjem, bilo teškim naoružanjem, bilo improvizovanim eksplozivnim napravama. Oko 14% napada izvrši se pucnjavom oružjem.
− Ove godine smo prijavili preko 630 napada na zdravstvene radnike i ustanove. Taj broj raste svakog dana – istakla je dr Smolvud. Predmet napada bili su zdravstveni radnici, ali i pacijenti, zdravstvene ustanove i zdravstvena transportna vozila. Cilj programa SZO-a, kako je navedeno, podrazumijeva 3 elementa: dokumentovanje napada i prirode tih napada, preduzimanje mjera kako bi se takvo ponašanje promijenilo i istraživanje. U tom smislu, vrlo je važno, navela je dr Smolvud, razumjeti uticaje ovih napada i kako se oni mogu ublažiti. − Što se tiče dokumentovanja, imamo Skupštinu SZO-a koja je usvojila Rezoluciju da ti napadi budu dio informativnih službi u oblasti javnog zdravlja. Isto tako imamo globalni sistem za praćenje koji nije proaktivan već reaktivan, dakle, zahtijeva da zemlje dostave podatke SZO-u na nacionalnom nivou. Trenutno 11 zemalja dostavlja podatke kroz ovaj sistem. Od decembra 2017. dokumentovali smo oko 1,400 napada, 311 smrtnih slučajeva zdravstvenih radnika ili pacijenata, 1,362 povrede kao rezultat napada. Te brojke rastu iz godine u godinu. Sve više zemalja nam dostavlja takve podatke – objasnila je dr Smolvud. Još jednu u nizu poruka sa ovog predavanja čini i to da treba zagovarati promjenu ponašanja. − Mi to radimo na globalnom nivou, kroz okupljanja za javnost. Lobiramo kod pojedinih država članica i u Skupštini UN-a – navela je ona.
Anita Đurović
Dodajte komentar