Dr Ljiljana Radulović, spec. neurolog
Klinički centar Crne Gore
Proteklo je gotovo jedan vijek od prvih opisa kliničke slike i prepoznavanja multiple skleroze kao bolesti od strane Jean-Martin Charcot-a 1869, do pronalaženja prvog lijeka koji se može primijeniti kod oboljelih od ove bolesti. 1951. godine ustanovljen je povoljan efekat kortikosteroida na akutno pogoršanje oboljelih, a ovaj lijek je ostao i do danas osnovica tretamana relapsa multiple skleroze. Bilo je potrebno jos četiri i po decenije do izlaska iz terapijskog nihilizma i odobravanja za korišćenje interferona beta 1b, prvog lijeka koji mijenja tok relapsno remitentnog oblika bolesti i time koristi kao hronična terapija. U sljedećih deset godina došlo je do pojave još 3 lijeka, koji danas predstavljaju platform terapiju za tretman oboljelih i koji će kod oko 40% oboljelih dovesti do kontrole bolesti.
Imajući na umu da je i danas dobar dio patofiziologije oboljenja neznanica, ne čudi period koji je bio potreban do uvođenja u terapiju prve molekule. Bilo je neophodno razvijanje i medicinske nauke, prije svega imunologije kao discipline, ali i medicinske i farmaceutske tehnologije, kako bi se na današnjem nivou brzo postavila dijagnoza, a time i što ranije uključila efikasna terapija. Osnovno saznanje je bilo prepoznavanje uloge limfocita u patofiziološkom mehanizmu nastanka bolesti, a kasnije razvijanja terapije usmjerene ka zaustavljanju njihove aktivacije, prodoru u centralni nervni sistem, njihovo potiskivanje u limfopoetske organe ili blokiranju njihovog štetnog efekta. Potreba za ranom dijagnostikom podstaklo je stalno redefinisanje same dijagnoze, tako da je danas dovoljno jedno kliničko dešavanje, da se uz potporu laboratorijskih i radioloških nalaza, postavi konačna dijagnoza. Ovo je zahtijevalo i značajno napredovanje tehnoloških mogućnosti radiologije, pa se smatra da je postojanje terapijskih mogućnosti kod multiple skleroze povećalo broj aparata za magnetnu rezonancu za oko 100 puta, i to ne samo pomakom u kvantitativnom, već i u kvalitativnom smislu, te se danas rutinski koriste značajno preciznije mašine od 1.5 i 3 T. Sve je ovo lančano povećalo potrebu za profilisanjem značajnog broja neuroradiologa, kao neophodnim u dijagnostičkom lancu.
Terapijski posljednjih 26 godina predstavlja potpuno novu eru kod ove bolesti. U svakom trenutku se u svijetu odvija preko 400 studija koje istražuju nove terapijske mogućnosti, kako u smislu većeg efekta na napredovanje bolesti, tako i u smislu terapije koja će biti konfornija za primjenu i imati što blaže i što rjeđe neželjene efekte. Tako od 2004. godine imamo na raspolaganju monoklonska antitijela, a od 2010. godine i oralne preparate koje primjenu čine značajno konfornijom. Uvođenje monokloniskih antitijela je napravilo novi korak u tretmanu, omogućavajući značajno većem procentu pacijenata zadovoljavajuću kontrolu bolesti, tako da se za oko 70% smanji vjerovatnoća relapsa, a time i značajno onemogući stvaranje novih lezije, čime se definitivno održava stepen onesposobljenosti na niskom nivou, a značajno smanjuje i vjerovatnoća za prelazak u sekundarnu progresiju.
Pojava sekundarne progresije je tok multiple skleroze kojeg se i ljekar i pacijent najviše boje, jer nakon uvođenja terapije za primarno progresivnu multiplu sklerozu prije godinu dana, ovo je jedini tok bolesti za koji ne postoji terapijsko rješenje. Ove godine je u Sjedinjenim Američkim Državama od strane FDA (Uprava za hranu i ljekove Sjedinjenih Američkih Država) odobren lijek za aktivnu sekundarnu progresivnu formu, te će makar jedan dio pacijenata koji pripadaju ovoj grupi moći dobiti tretman. Upravo terapija za sekundarno progresivnu formu je polje na kojem postoji najveća terapijska potreba u ovom trenutku i koji zahtijeva najveći inovativni napor. Nakon prelaska u ovu formu pacijentima možemo da ponudimo samo simptomatsku terapiju, fizikalni tretman, kao i pomoć tehničkih pomagala koji nude makar djelimičnu samostalnost i pokušaj očuvanja minimalnog kvaliteta života.
Neosporno je da bi se došlo do efikasnije terapije koja ne bi samo zaustavljala dalju progresiju već i omogućila reparaciju već nastalih oštećenja, neophodno je prije svega unaprijediti poznavanje o patofiziološkom mehanizmu koji je u osnovici inflamatornog dešavanja, kao i degeneracije u okviru ovog oboljenja. Brojne studije koje se u ovom trenutku odvijaju koriste najnovija tehnološka znanja kao što je nanotehnologija koja bi omogućila bolji transport aktivnih supstanci kroz hematoencefalnu barijeru, kao i njenu reparaciju u cilju manje permeabilnosti za imunski aktivirane ćelije.
Ono čime naša zemlja može da se pohvali jeste implementacija svih dostupnih ljekova za tretman oboljelih od multiple skleroza. U ovom trenutku svi crnogorski pacijenti kojima je postavljena dijagnoza relapsno remitentne i primarno progresivne mutiple skleroze su na nekom od imunomodulatornih ljekova odmah nakon uspostavljanja dijagnoze. Na ovaj način se smanjuje ne samo invalidnost pacijenata već, kako se radi o mladoj populaciji, omogućava njihovo školovanje, radna angažovanost, formiranje porodice, smanjuju se troškovi liječenja uznapredovale forme bolesti, kao i sve reperkusije na porodicu oboljelog, koja je u našoj sredini stub njege pacijenta.
Dodajte komentar