Piše: Dr Dušan Nenezić, fizijatar-akupunkturolog
Spondiloza je postala najčešća boljka savremenog čovjeka, čovjeka koji za sve ima vremena osim za sebe. Čovjek je star onoliko koliko su mu stare kosti i krvni sudovi. Kvalitet koštanog sistema ne mora da prati godine
Spondiloza (okoštavanje) je reumatski proces pršljenova, jedan od najčešćih prvih znakova oštećenja koštanog sistema. Obavezno prati životnu dob svakog čovjeka, ali u različitim stepenima. Najčešće se javlja između 20. i 55. godine, a od nje pati oko 80 odsto populacije. Sama spondiloza je genetski uslovljen proces ali faktori koji je ubrzavaju su način života, nedovoljna fizička aktivnost, loše držanje tijela, profesije koje zahtijevaju dugo sjedenje i prinudne položaje (vozači, građevinski radnici, rad na računaru…), odmaranje u nepravilnom položaju, prekomjerna tjelesna težina…
Degenerativni procesi ( okoštavanje) mogu zahvatiti bilo koji dio kičmenog stuba (kičmene pršljenove, sitne apofizne zglobove, međupršljenske diskuse, ligament…), pa je riječ o spondilozi, spondiloartrozi ili diskus herniji kao najtežem stepenu oboljenja.
Najčešće se radi o cervikalnom i lumbalnom sindromu.
CERVIKALNI SINDROM (BOLOVI U VRATNOM DIJELU KIČME)
Cervikalni sindrom karakterišu bolovi i ukočenost u vratu i rameno – lopatičnoj regiji, ponekad sa širenjem u potiljačni dio glave (cervikocefalgia) ili sa širenjem u jednu ili obje ruke i pojavom žarenja i trnjenja (cervikobrahialgia), ukoliko su oštećenja u blizini mjesta gdje živci izlaze iz kičmene moždine. Ukoliko se radi o dugotrajnom pritisku na korjenove živaca smanjuju se mišićna snaga i masa i slabi osjećaj za dodir i druge senzacije iz spoljašnje sredine u rukama.
Oboljeli djelovi diskusa i pršljenova mogu da pritiskaju i kičmene arterije koje ishranjuju zadnje djelove mozga kao i nervne strukture (zadnji vratni simpatikus), pa se mogu javiti vrtoglavica, poremećaj ravnoteže, zujanje u ušima, muka, glavobolja.
Ponekad, oštećenja na vratnom dijelu kičme mogu biti tako velika da dovode do suženja kičmenog kanala i pritiska na kičmenu moždinu (cervikalna mijelopatija).Tada se javlja spastična oduzetost nogu i poremećen hod, a na rukama postoji mlitava slabost, bolovi, osjećaj trnjenja i hipotrofija sitnih mišića šaka. To su ozbiljna stanja.
LUMBALNI SINDROM (BOLOVI U KRSTIMA, BOLNA LEĐA)
Lumbalni sindrom karakterišu bolovi i ukočenost u krstima (akutni lumbago), sa ili bez širenja u jednu ili obje noge, praćene žarenjem ili trnjenjem (lumboishialgija). Ukoliko je dugotrajan pritisak na nervne korjenove (kao na primjer kod diskus hernije), može doći do težih neuroloških ispada, slabosti mišića i smanjenja mišićne mase (hipotrofije mišića), nemogućnosti hoda na prstima ili petama, “pada stopala”, slabljenja osjećaja za dodir i drugih senzacija iz spoljašnje sredine. U najtežim slučajevima kada se međupršljenski disk pomjeri tako da pritiska kičmenu moždinu , dolazi do ozbiljnih neuroloških simptoma, kao što su oduzetost nogu.
LIJEČENJE
Liječenje se obično svodi na trenutno uklanjanje akutnih bolova, a rijetko se sprovodi druga izuzetno važna faza liječenja koja podrazumijeva edukaciju pacijenta i program terapeutskih vježbi. Oboljenje vremenom prelazi u hronično i najčešće se svodi na nove atake bolova i nekontrolisano i dugo uzimanje ljekova sa štetnim posljedicama.Za svakog pacijenta posebno, mora se suštinski sagledati problem i napraviti individualni kompletan program liječenja. To je pun odnos povjerenja i saradnje pacijenta i ljekara. Fizikalna terapija koristi fizikalne agense u liječenju reumatskih, neuroloskih i ortopedskih bolesti i stanja, tako da je liječenje fizikalnim terapijama primjenjivo na sve pacijente bez obzira na pol i starost. Pacijent je aktivan učesnik u procesu liječenja.
Ljekar i terapeut su vodiči kroz proces liječenja!
U prvoj – akutnoj fazi najvažnije je što prije pacijenta osloboditi bola i u tom cilju se primjenjuju medikamenti i fizikalna terapija, ali i akupunktura. Od samog početka potrebno je savjetovati i obučiti pacijenta . Kroz obuku pacijentu se ukazuje na štetnost i opasnost od ekstremnih (krajnjih amplituda), rizičnih i provokativnih pokreta, na nagle trzajne i torzione (uvrćuće) pokrete, na neadekvatna opterećenja kičmenog stuba, na štetnost određenih prinudnih i dugotrajnih stereotipnih položaja.
Kada se smire akutni bolovi, slijedi druga faza liječenja- izuzetno važna – koju čini program terapeutskih vježbi (kineziterapija).
Kineziterapija podrazumijeva program terapeutskih vježbi kojima se razvija simetrična snaga, elastičnost, mišićna izdržljivost, koriguje loše držanje tijela, stabilizuje kičmeni stub i poboljšava samokontrola tijela.
Vježbe se moraju prilagoditi potrebama svakog pacijenta i pažljivo dozirati!
Kontrolisana kineziterapija bi trebalo da traje 6-8 nedjelja. Nakon toga pacijenta treba motivisati da nastavi da vježba u kućnim uslovima 2-3 puta nedjeljno uz periodične kontrolne preglede u toku godinu dana.
Moguće je izbjeći ponavljanje bolesti poštovanjem jednostavnih pravila ponašanja: adekvatno držanje tijela, umjerena redovna tjelesna aktivnost, jačanje mišića koji oblikuju prirodni zaštitni mider oko kičme, periodična fizikalna terapija. Pri izvođenju poslova potrebno je koristiti zaštitne položaje za kičmu, izbjegavati dugo sjedenje, neumjeren težak fizički rad. Preporučljivo je regulisati tjelesnu težinu na optimalnu, nošenje adekvatne obuće, korekcija svodova stopala ukoliko je potrebno. Kod djece je od najranijeg detinjstva potrebno razvijati kulturu bavljenja sportom, i potrebno pratiti razvoj deformacija sistema za kretanje.
Na taj način možete spriječiti mnoge štetne i neželjene posljedice!
Add comment