Adrijana Klisić, defektolog, specijalni pedagog, savjetnik u psihoterapiji
JU za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci – Podgorica
Ljudsko ponašanje je motivisano određenim ciljem. Često je to težnja ka zadovoljstvu, odnosno zadovoljenju određenih potreba. Ukoliko određeno ponašanje postane navika koja preraste u potrebu, a potreba počne uslovljavati cjelokupno čovjekovo funkcionisanje, možemo govoriti o razvoju bolesti zavisnosti.
Zavisnost predstavlja poremećaj u ponašanju koji se manifestuje kroz neadekvatno zadovoljavanje ljudskih potreba. Razlikujemo hemijske zavisnosti (alkoholizam, narkomanija, politoksikomanija…) i nehemijske zavisnosti (zavisnost od interneta, zavisnost od kockanja…) koje nerijetko bivaju udružene. Događa se i da zavisnik u težnji da prevaziđe jednu zavisnost, razvije drugu.
Kada govorimo o kockanju, treba istaći da nema svako kockanje patološki karakter, međutim ukoliko postoji predispozicija za razvoj bolesti, koja uključuje bio-psiho-socijalne faktore, moguće je da se razvije zavisnost od kocke.
Postoji nekoliko tipova kockanja.
Društveno-rekreativno kockanje, kao što i sam naziv pojašnjava, društveno je prihvatljivo. Osoba kocka u društvu prijatelja ili kolega, sa jasno definisanim vremenskim okvirom, sa određenom, planiranom količinom novca, gdje su i gubici unaprijed planirani i prihvatljivi. Takav vid povremenog, rekreativnog kockanja ne izaziva probleme u oblasti zdravlja i života.
Međutim, ukoliko se jave prvi problemi u raznim sferama života, koji se vremenom usložnjavaju, možemo govoriti o problematičnom kockanju. To su najčešće problemi u porodičnom funkcionisanju, problemi na poslu, u partnerskim i međuljudskim odnosima, školovanju, finansijama, itd. Nije rijetkost da, ukoliko se nastavi sa istim ponašanjem, osoba razvije patološki tip kockanja.
Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD-X) patološko kockanje spada u poremećaj ponašanja i to poremećaj kontrole poriva (pored kleptomanije, trihotilomanije i dr.) Karakteriše ga rastući osjećaj napetosti i uzbuđenja prije kockanja, izražen osjećaj zadovoljstva ili olakšanja za vrijeme kockanja, kao i osjećaj žaljenja, kajanja i osjećaja krivice nakon kockanja, koji nekad može izostati.
Osoba nije u stanju da prekine kako “dobitnički” tako ni “gubitnički” niz, te time gubi sve veće količine novca
Karakteristike patološkog kockanja:
- osoba je preokupirana kockanjem i razmišljanjem o istoj,
- učestalo se kocka,
- gubi interesovanje prema drugim uobičajenim svakodnevnim aktivnostima, čak i prema onim koje su joj nekad pričinjavale zadovoljstvo,
- ulaže sve više vremena i sve više novca u kocku,
- učestalo pozajmljuje novac od porodice i prijatelja,
- uzima novac “na kamatu”,
- često je u sukobu sa zakonom usljed izvršavanja krivičnih djela,
- česte su manipulacije sa ciljem da se održi “fasada normalnosti” i socijalne neupadljivosti…
Posljedice ovakvog ponašanja su brojne. Od fizičkih (poremećaj ritma spavanja, apetita, hronične glavobolje, bolovi u mišićima…) psihičkih (napetost, razdražljivost, nemir, agresivnost, kognitivne distorzije / iskrivljena slika realnosti, nerealna očekivanja, zablude, depresivna stanja, apatija, gubitak volje, emocija, zainteresovanosti za svijet oko sebe…), socijalne (zanemarivanje porodice, zapostavljanje obaveza, gubitak posla, razvod braka, finansijska zavisnost od porodice, sklonost ka vršenju krivičnih djela…).
Mehanizmi odbrane koji podržavaju bolest kockara drže dugi niz godina u “problemu” su minimiziranje, negiranje realnosti, potiskivanje, socijalna komparacija te uvjeravanje da on nije tako “težak slučaj”, da mu ne treba liječenje i da može prestati kad god poželi. Prisutna je i selektivna percepcija odnosno fokusiranje samo na dobitak ne i na gubitak. Na taj način kockar samog sebe drži u jednom “začaranom krugu”. Nekritičan je prema sopstvenoj bolesti i nije u stanju da sagleda razorne i dalekosežne posljedice svog ponašanja.
Kada osoba koja je zavisna od kocke osjeti posljedice svog neadekvatnog, autodestruktivnog životnog stila, odnosno kada se kockaru okrene “tamna strana novčića”, moguće je terapijski djelovati. Tada je podrška porodice veoma značajna i dobrodošla. Liječenje je dugotrajan proces koji je jasno definisan i strukturisan. Osim autentične motivacije, potrebno je veliko odricanje, disciplina i istrajnost. Takav pristup dovodi do promjene, ne samo na nivou navika i ponašanja već i na jednom dubljem psihološkom nivou – razvija se jača, stabilnija i zrelija ličnost. Suštinska promjena se dešava na nivou identiteta a novi identitet omogućava i novu realnost, gdje su kockanje i dugovi samo dio daleke prošlosti.
“Ukoliko želite da pobijedite svoju bolest, morate se promijeniti u tolikoj mjeri da vas ona ne prepozna!”
